Deset pjesma N. P.
Balada
Kiša je. Zatočeni smo. Ja, sestra, brat i majka
s ocem.
* * *
Sijevnulo je. Osvijetlilo ju je u odrazu mutne vode
po kojoj plutaju ostatci ručka.
* * *
Zagrmjelo je. Prasak crne kože opasača udario ju je po
tjeni, oborivši uvele tulipane s blagdanskog stola.
* * *
Utišano je. Samo grgljanje rakije i odvod kako uvlači
vodu kroz crvenu pregaču nabijenu u pokvareni sudoper.
* * *
Sunčano je. Zatočeni smo. Ja, brat, sestra i s nama
otac.
Krhotina
Sočne usne k’o dvije voćke niz koje med curi
mamno su molile: Nas ljubi!
Blijedo, uščuvano tijelo ljeskalo se
u igri svjetla vatre i zvuka šansone.
* * *
Krhka je ljepota, ta tvoja, takôva bez mâne.
Krhka je ljubav, ta vaša, takôva bez glave.
Razbit će se poput boce vina,
narušit će tu ljepotu.
* * *
Teno! Slavonsko djevojče, svaka bora presudit će,
tijelo izlistat će kraste, kožu pohabati vrijeme.
Dojke staračke, k’o lanac oko šije, objesit će se.
A Cigančica, mršavica Maruška, proljepšat će se.
* * *
Ti ćeš ružna bit’, ostavljena da mučiš sebe samu,
psujući sve muškarce osim jednog.
Ha! Maštaj, to ti jedino i ostaje! Ni očajni bogalj,
kakav je tvoj vodnik, ne želi krhotinu ljepotice.
*
Ispred kolibe, na panju sjedi žena. Vitka kao breza, puna modrih žila po vratu, kvrgavih prstiju te dvije grane k’o ruke, i fragmenti djetešca u naručju. „Izliječi me majko, bolestan sam! Bijelog mlijeka, majko!“ – grudi joj se osušile, otegle: „Lijeka nemam!“ – i majku ista bolest mori.
Ispred kolibe, sjedili su na panju, motrili praznih pogleda. Živi, mrtvih lica. Majci podočnjaci k’o žljebovi kroz koje liju suze, a dijete prislonilo usne pa cucla maminu muku …
(svaki deseti stanovnik Zemlje gladuje svakog dana, WFP 2020.)
Klupa na Dunavu
Sjećaš li se? Ljubavi, te mlačne ožujske noći?
I kad sam te pitao da pođeš sa mnom do Dunava
zagledavši se u tvoja dva krupna oka?
O, kako li su samo zvijezde treperile u njima,
brda su se valjala u banji proljetne rose u
tim krupnim crnim očima.
* * *
Sjećaš li se? Ljubavi, šuma vode, studeni rijeke?
Sjećaš li se kako si plakala, kad te momak ostavio,
kako si mi samo suzama vlažila vrat,
kestenjom kosom prekrila ruku?
* * *
Sjećaš li se? Ljubavi, naše klupe?
Sjećaš li se ureza na naslonu sjedala gdje je naša
ljubav prvi put pustila korijenje?
Od njih ostali su samo tragovi u blatu ostavljeni
da vječno ratuju s bršljanom i mahovinom,
opirući se ljudskom zaboravu.
* * *
Sjećaš li se? Ljubavi, pogleda na brzake,
stari grad, zvonik župne crkve, Šarengradsku adu i
kako si se divila smaragdnoj boji nabujale vode?
Rekoh, dok je sunce obasjavalo tvoje čisto lice boje krede:
* * *
,,U Crnošumi tamo daleko mu je izvor,
pa svejedno teče punom žestinom, kao da
mu je ovdje vrelo. Ne umori se, i dalje teče,
još silnije na dušak melje zemlju ilovaču,
u olujinom strasnom zagrljaju lomi usahle vrbe
i krhki kamen drevnog mliništa.“
* * *
Al’ u Božjem oku, tek hladna suza
što se žuri stići do mora Crnoga.
A naša ljubav, Ljubavi? Tekla, protekla.
I nije se pomaknula dalje od ove klupe.
Zasitila se. Umorila.
* * *
Sjećaš li se? Ljubavi, te rijeke nezrelih osjećaja što se
ulijevala u naša srca. Zaboravila si to. Ljubavi?
A ti po njoj ploviš s nečijim tuđim jedrima…
A mene valovi na riječne koralje nabiše,
moje srce, nekoć u tvojim rukama, ribe pojedoše,
I kroz mulj zajedno s klupom u carstvo zaborava odvedoše…
*
Jesenje boje pomiješane s ljetnim, stvarajući oštri kontrast čovječjim očima, ljepuškast – zelenog i žutog, toplog i hladnog, suhog i vlažnog, živog i odumirućeg… Prošaranim perivojem šeta se žena u lijepu rozu kaputu i muškarac u crnu odijelu. Ženine noge k’o bambusi iz japanske šume vinu se visoko u nebo, do oblaka, do duga vrata, do ljupka lica. Usana debelih, sočnih, nimalo seljačkih, i grudiju oblih, svježih, nimalo prostačkih. Oko ne zna što da gleda, koji dio tijela njezina?
A muškarac, trom, suhonjav uz nju se skutrio, hoda po pravcu kojim ga ona vodi. Prava je šteta što je lišen očnoga dara pa ne vjeruje kad mu kažu: Ah, kako ti je samo lijepa žena!
Kontrasti
Na periferiji, kod urušenih silosa što k’o noge diva stoje, naslonile su se, jedna na drugu, dvije kuće. Više strane nego bliske, povezuje ih samo cesta. „Nova ulica!“ vele da se zove. Jedna stara, u kojoj živi ovčar i još starija baba. Ta kuća tako je stara da je na fasadi procvjetala gipsana livada. Druga nova, staklom presvučena, bez boja, samo radna atmosfera. U njoj konobari, tajnice i menažerija; tamo žive do pet sati, kad otkuca zadnja radna ura.
Tako oprečne jedna drugoj, zajedno pjevuše tu tmurnu pjesmu o zaboravljenu predgrađu.
Tvornica
Obrasla ciglena kuća, gorostasna vrata, na njih stavljen lokot ovijen teškim lancima. Iz njih zatočeni zvuci se čuju. I švelje kako kuju hrapava radnička ruha, i brkati strojari rezbare limena čuda, i tokari šiju tronove za pozlaćene ritine. A ja ispred kapije sjedim, u krilcu mi modra košulja leži. Mirisna i čista, pa je zibam i čuvam kao da ću sutra u njoj radit’.
I prislonim uho. O, čuo sam, čujem sve bolje – ‘rđav stroj kako jauče i pati: „Šuti, samo šuti, jer mi te teško čuti.“
Zvijezda Aleksandre Zec
… 1, 2, 3 … Samo tako.
Bilo je dovoljno da se otme život,
u prohladnoj trešnjevačkoj noći,
treperilo je mnoštvo usnulih zvijezda
srebrnkastim sjajem.
… 1, 2, 3 … Samo tako.
Propucali su nečiju zvijezdu,
ugasili joj sjaj na nebu
i obojili Poljičku ulicu u crvenu boju.
* * *
… 1, 2, 3 … Samo tako,
kao zvonjava tornja u puni sat,
strpaše ugaslu zvijezdu u bunker
kamiona, dok su po asfaltu kapale crvene kapi
esencije njegova sjaja.
… 1, 2, 3 … Samo tako,
oteli su ih, još dvije zvijezde.
A krive su! Jer pustiše suzu,
gledajuć’ svoju zvijezdu u purpurnu sjaju.
* * *
… 1, 2, 3 … Samo tako,
Svezaše im ruke, kao da se zvijezde
mogu braniti dok ih gone prema vrhu
Zagrebačke gore.
… 1, 2, 3 … Samo tako,
oduzeli su im i pravo da se drže za ruke,
malu zvijezdu odveli do vrhovnog neba,
dok ju je umjesto majčinih dlanova milovala zima,
a mio lik majke zamijenio povez crn k’o šumski mrak.
* * *
… 1, 2, 3 … Samo tako,
ostavljene su da trunu na gorskome zraku,
majka i dijete. Leže ispod tanka sloja
smrznute zemlje i smeća.
… 1, 2, 3 … Samo tako.
Uspavala se nazad šuma nakon što su se krvnička kola
spustila s gorskog puta. No kroz grubu prosinačku zemlju,
niče cvjetić na čijoj latici nježno pleše kosa,
srebrna kao Aleksandrina zvijezda.
Studeni '91.
Hangar – tako hladan, vonjav
natrpan tjelesima,
a opet tako pust.
* * *
Na slamnatom prekrivaču, ležeći, bos,
nag, sam, još uvijek sjećajući se te kiše
olova, nad tim lijepim gradom. Vukovarom.
Strahotna tišina, tek povremeni pjev krvnika
što priđoše ranjenicima, da zar nije dovoljno?
Kao da im nisu sve uzeli; osim bola i straha,
kao da im i jadikovke mogu otuđiti,
kao da im nije dosta?
* * *
Moleći se, strepeći, slušajući i najmanji krik
iza vrata hangara, osjetio sam mu prisutnost,
i njega i njegova noža što još bijaše topao,
ukaljan crvenom tečnošću. I jedan po jedan,
odlazili su, u ruke krvnika,
kao lutke lomili su ih i bacali u jame.
* * *
I sve ih je Dunav u se privio, do Crnog mora odnio.
Hangar – tako hladan, vonjav
natrpan tjelesima,
a opet tako pust.
Tri noćne pjesme
Notturno I.
Odrežite usta glasniku! Zagasite mi ekrane,
misli mi ovaj tren brane
da čujem bilo što s političke estrade.
Ostavite još bar na tren, u ovom početku noći
da me u samoći,
čarolija zarobi u Baudelairevu stihu.
* * *
Notturno II.
Sredina noći.
Teško zvono župne crkve
ljulja tihi vjetar, slabašan i sam.
Poklonile su zvijezde svoj sjaj noći,
mjesec zavio u srebrninu, goli rudnik u gori.
Moje vjeđe teške su, no srce želi da
je budno i da čuje i vidi sovin huk,
u noći kada vlada vječni muk.
* * *
Notturno III.
Čega li se djeca u noći boje
Pasji lavež mio im je i mek,
mačji jauk sladak i duhovit,
grana šum umirujuće tih.
Čudovišta djeca se boje, što
se u noći kao ova motaju oko kuće.
Neka plač sačuvaju za koji sat
jer najveće rugobe pletu im se u živote
kad ih griju bakrene vrpce zore,
a zvukovi noćnih zvijeri nestaju.
Možda će vam se također svidjeti
