Filmovi za gledanje tijekom praznika
Pročitajte pa pogledajte što smo i mi gledali tijekom zimskih praznika, a potom trebali napisati i prikaz o tome. Vi ne morate pisati prikaze, ali možete.
Don’t Look Up
Don’t Look Up satirični je znanstvenofantastični film američkog redatelja Adama McKaya objavljen na Badnjak 2021. godine. Adam McKay proslavio se svojim komedijama početkom 21. stoljeća. Neke od njegovih poznatijih komedija su filmovi Anchorman, Talladega Nights, The Other Guys i The Big Short za koji je dobio nagradu Oscara. Film Don’t Look Up također je postao uspješnica te se trenutačno nalazi u top-deset najgledanijih filmova na Netflixu u Hrvatskoj.
Radnja filma započinje in medias res. Astronomi Kate Dibiasky i Randall Mindy otkrivaju komet koji juri prema Zemlji i prijeti uništenjem te predviđaju da do sudara imaju još samo šest mjeseci i četrnaest dana. Pokušavaju o tome obavijestiti američke vlasti, ali oni situaciju ne shvaćaju ozbiljno. Zbog toga su Kate i Randall prisiljeni da istinu prenesu svijetu odlaskom na televizijsku emisiju. No i taj pokušaj završava neuspješno. Postaju glavni predmet ismijavanja na društvenim mrežama, a njihova je poruka zanemarena. Takvo stanje traje do trenutka kada se komet ne približi dovoljno blizu da ga svatko može vidjeti vlastitim očima. Tek kada ljudi shvate da im prijeti smrt, u državi započinju nemiri. Pokušavajući zaštititi svoj ugled pred izbore predsjednica Janie Orlean daje zadatak Peteru Isherwellu, izvršnom direktoru BASH-a koji u novonastaloj situaciji vidi financijsku korist. On u svemir šalje astronauta Benedicta Draska da preusmjeri komet. Nažalost, njegov pothvat završava neuspješno. Budući da se komet sada mogao jasno vidjeti na nebu, predsjednica započinje kampanju “Don’t look up!” (“Ne gledaj gore!”) kojom poručuje građanima da ne vjeruju znanosti kako bi smirila stanje u državi. Vlasti igraju na kartu povjerenja svojih građana te ih uvjeravaju da je sve u najboljem redu. Očekuju od njih da budu slijepi pored zdravih očiju jer znaju da se masom lako manipulira. Shvativši da im nema spasa, Randall i Kate prihvaćaju svoju nesretnu sudbinu te posljednje trenutke na Zemlji provode sa svojim najmilijima. Slijede scene potpunog uništenja ljudske civilizacije, a Janie i Isherwell napuštaju Zemlju. Vraćaju se nakon dvadeset tisuća godina, ali njihovi postupci ukazuju na to da se nisu nimalo opametili te da su i dalje bezosjećajni za tuđu nevolju.
Film indirektno kritizira političke elite i poznate ličnosti te stanje društva gdje je manipulacija medija radi vlastitih interesa važnija od istine. Likovi podsjećaju na političare i direktore iz naše svakodnevice kojima je glavni interes opstanak na vlasti. Vlada nije sposobna donositi odluke, a svaka odluka koju donese rezultat je lobiranja velikih poduzeća. Ovaj je film savršena metafora političke polarizacije koja paralizira društvo. Takvo društvo možemo usporediti i s društvom tijekom pandemije koja je danas aktualna. Plasiranje informacija te manipuliranje činjenicama od strane raznih političkih frakcija, pa čak i nekolicine znanstvenika, dovodi do podjele društva koja uzrokuje trajnu destrukciju istog tog društva.
P. S.
Svakako odgledajte i odjavnu špicu da ne biste propustili dvije važne scene.
(M. K.)
INCEPTION
Inception je znanstveno-fantastični film iz 2010. godine koji je režirao jedan od najboljih i najcjenjenijih redatelja današnjice, Christopher Nolan. Uz ovaj film neki od njegovih najuspješnijih filmova su The Dark Knight, Tenet, te Interstellar. Ovaj režiser prikupio je 34 nominacije za Oscara, a deset ih je osvojio.
Leonardo DiCaprio u ulozi Dominica Cobba, tzv. kradljivca snova, uvodi nas u svijet u kojem je granica između realnosti i snova vrlo tanka. Cobb je, kao stručnjak u manipuliranju snovima, dobio novi zadatak koji bi mu omogućio povratak kući, odnosno u realnost nakon mnogo godina. Problem je što ovaj put cilj Cobbova tima nije krađa nego „usađivanje“, odnosno umetanje tuđe ideje u podsvijest svoje mete.
U filmu se nebrojeno puta zapitamo što se trenutačno događa. Nismo sigurni sanjaju li likovi u danom momentu ili su se vratili u stvarnost, čime i mi kao gledatelji do samog kraja filma ne znamo gledamo li likove u njihovim snovima ili u realnom svijetu. Christopher Nolan u filmu prikazuje svoju viziju doživljaja života u kojem za njega život predstavlja samo san, tj. da živimo tek nakon što umremo. Isti motiv pojavljuje se u djelu Pedra Calderona de la Barce, filozofskoj drami Život je san, gdje glavni junak ne razlikuje stvarnost od sna.
Film Inception potrebno je pratiti s velikom koncentracijom, a zbog svoje zahtjevne i kompleksne tematike velika je mogućnost da se mnogima film ne svidi na prvi pogled, ali bila bi velika šteta ne odvojiti vrijeme za ovaj film koji neminovno tjera pojedinca na propitivanje. Mene je fasciniralo kako je režiser uspio potaknuti nas da cijelo vrijeme promišljamo o poruci koju nam želi odaslati i tako pokušamo razumjeti pravo značenje radnje. Film ima odličnu glumačku, redateljsku i kinematografsku kvalitetu te je baš zbog toga postigao brojne uspjehe diljem svijeta i uvršten je u brojne ljestvice najboljih filmskih djela ikad.
Nakon gledanja filma vjerujem da će svatko od nas promatrati realnost iz neke druge perspektive jer tek tada dolazimo do spoznaje koliko je naš um nevjerojatan i kako možemo na razne načine upravljati njime i kako on s nama na nesvjesnoj razini upravlja. Time Christopher Nolan dokazuje još jednom koliko je izvanredan redatelj. Film i danas, dvanaest godina nakon svoje prve projekcije, budi znatiželju zbog svog spektakularnog i sasvim neočekivanog završetka, fenomenalne glumačke postave i napete radnje.
(M. J.)
La La Land – Pjesma sna u javi
Snimljen 2016. godine, američki film La La Land smatra se jednim od najboljih filmova u toj godini. Režirao ga je i napisao scenarij Damien Chazelle, redatelj, producent i scenarist poznat još po filmovima Ritam ludila (2014.) i Prvi čovjek (2018.). La La Land je premijerno prikazan 31. kolovoza 2016. na 73. filmskom festivalu u Veneciji. Od nominacija ističu se i dvije nominacije za najbolju originalnu pjesmu (“Audition (The Fools Who Dream)” i “City of Stars”), kojih je autor, kao i ostale glazbe u filmu, Justin Hurwitz.
Radnja se zbiva u moderno vrijeme u gradu Los Angelesu, na koji se odnosi i naslov filma. Idiom “Lalaland” podsjeća na stanje izvan dodira sa stvarnošću, a Los Angeles je grad poznat po slomljenim srcima i velikim nadama. Film pripada čak trima žanrovima, romantičnoj komediji, drami i mjuziklu. Prati priču Mie Dolan (Emma Stone), konobarice koja sanja o glumačkoj karijeri te Sebastiana Wildera (Ryan Gosling), siromašnog jazz-glazbenika. Povezuje ih neuspješnost u pronalaženju karijere. Mia odlazi na razne audicije u nadi da će dobiti ulogu u filmu ili televizijskoj seriji, no uvijek isto: prekinuta je, netko u komisiji zatraži još kave te joj je rečeno da će je nazvati, što se ne dogodi. Sebastian traži posao u kojem će se moći baviti klasičnim jazzom, ali je taj žanr glazbe zastario te ga publika više ne cijeni kao prije. Sebastian i Mia se susreću u trenutku u kojem je Sebastian otpušten s posla u restoranu, gdje je zabavljao goste kao plaćeni pijanist. Vlasnik restorana ne voli jazz te je tražio od Sebastiana da se strogo drži repertoara (božićne pjesme). Sebastian se ipak zanio i krenuo improvizirati. Mia je u tom trenutku prolazila ispred restorana, vraćala se pješice iz noćnog kluba. Privukla ju je svirka (“Mia and Sebastian’s Theme”) te je odlučila ući u restoran, nekoliko trenutaka prije nego je Sebastian prekinut u sviranju i otpušten. Pokušala ga je pohvaliti, izraziti koliko joj se svidjelo njegovo sviranje, no on ju je grubo odbio i izašao iz restorana.
Mjesecima poslije ponovo se susreću na ljetnoj zabavi, gdje Sebastian svira glazbu 1980-ih godina s jednom pop-skupinom. Mia ga zadirkuje tražeći ih da izvedu pjesmu “I Ran (So Far Away)”, što se smatra uvredom za “pravoga glazbenika”. Nakon zabave Sebastian prati Miu do njezina automobila. Međusobno se prepiru, a između njih se javlja privlačnost. Sljedeći put susreću se kada Sebastian slučajno posjeti kafić u kojem Mia radi. Tijekom Mijine pauze odluče zajedno prošetati. Dijele svoje životne priče i interese. Mia spominje kako ne podnosi jazz, što Sebastian ne razumije i smatra da Mia ne zna dovoljno o jazzu. Odlaze u jedan jazz-klub i slušaju izvedbu dok Sebastian objašnjava Miji zašto voli jazz, skreće joj pažnju na dijelove izvedbe, način na koji članovi skupine međusobno komuniciraju, dijele ideje i izrađuju jedinstveno djelo u tom trenutku improvizirajući, a bit će potpuno drukčije kad budu to isto djelo svirati sljedeći put. Uz Sebastiana Mia zavoli jazz.
Nakon jednog večernjeg izlaska postaju nerazdvojni te međusobno jedno drugo potiču u ostvarenju snova. Ipak, ne teče sve tako bajno. Sebastian se pridružuje jazz-fusion skupini na poziv bivšega kolege iz škole te na njihovu nastupu Mia shvaća kako to nije ona glazba kojoj je Sebastian privržen. Nakon što joj Sebastian objavi odlazak na turneju, posvađaju se. Mia smatra kako to nije život kakav Sebastian želi. Naknadno Sebastian propušta Mijinu predstavu, koju je sama napisala na njegov prijedlog, zbog foto-sesije na koju je zaboravio. Nakon toga Mia odustaje od njihove veze i svoje karijere te, ogorčena i očajna, odlazi natrag svojim roditeljima. Uskoro Sebastiana naziva direktor koji je prisustvovao Mijinoj predstavi te poziva Miu na filmsku audiciju. Sebastian odmah kreće na put u Mijin rodni grad. Mora nagovoriti Miu, koja je izgubila svaku nadu i potpuno odustala od glume, na samo tu jednu audiciju koja bi joj mogla promijeniti život.
Film prikazuje svakodnevni život u Los Angelesu, a opet prati dvoje posebnih pojedinaca. Simpatičan je, komičan i romantičan te je savršen spoj dramske i glazbene umjetnosti. Govori o tome kako nije samo jedan put naprijed prema uspjehu, a osobe koje čine samo mali dio života mogu imati veliki utjecaj
(P. M.)
Humor i patos u filmu Jojo Zec
Jojo Zec, Taika Waititi
Jojo Zec film je iz 2019. godine scenarista i redatelja Taike Waititija, koji ujedno i glumi u filmu. Taika Waititi cijenjen je novozelandski režiser židovskog podrijetla koji je režirao još nekoliko poznatih filmova poput Thora iz 2017. godine te filma Što radimo u sjeni. Taika je poznat po svom smislu za humor i uvođenju komičnih elemenata u gotovo svaki film koji napravi. Jojo Zec osvojio je mnoge nagrade, među kojima je i ona najprestižnija, a to je Oscar za najbolji adaptirani scenarij te je bio nominiran za najbolji film u 2019. godini. Radnja filma smještena je u nacističkoj Njemačkoj pri kraju Drugoga svjetskog rata, a tema je antisemitizam i utjecaj propagande kojoj su bili podložni ljudi u Njemačkoj za vrijeme nacizma. Iako je tema filma veoma ozbiljna i teška, Taika ju je prikazao komično, satirom ismijavajući tadašnji režim i pojedince poput Hitlera i ostalih nacista. Između komičnih scena Taika je uspio uplesti i one emotivne te time doprinio većoj dinamici filma. U ovom filmu savršeno je uravnoteženo poučno sa smiješnim, što ga izdvaja od ostalih filmova koje sam gledala te sam ga baš iz toga razloga odabrala za pisanje prikaza.
Film Taike Waititija satirična je komedija s elementima drame, a glavni lik je desetogodišnji dječak Johanes Betzler (Jojo) kojeg je gotovo besprijekorno uspio prikazati glumac Roman Griffin Davis. Film započinje s Jojom i njegovim imaginarnim prijateljem Adolfom Hitlerom kojeg je odglumio režiser Taika Waititi. Već u prvoj sceni možemo primijetiti antitezu Jojove stvarne prirode i njegovog alter-ega. Jojo je slatko i nevino dijete nježne prirode, no to si on nikako ne želi priznati. Htio bi biti pravi nacist, zato stvara imaginarnu verziju Hitlera koji mu daje savjete i potiče ga da postane bolji nacist. Taika je Hitlera u Jojovoj glavi prikazao na urnebesan način te njegovo ponašanje pristaje ponašanju desetogodišnjeg dječaka koji on zapravo je. Nakon prve scene Jojo odlazi u nacistički kamp u kojemu uče male dječake raznim okrutnostima te propagiraju nacizam. Jojo se ovdje susreće s izazovom u kojem treba pokazati da je spreman ubiti te treba ubiti zeca, no njegova prevelika moralnost ga sprječava u tome. Nakon nesreće koja se dogodi, Jojo je poslan doma gdje upoznajemo njegovu majku Rosie koju je portretirala glumica Scarlett Johansson. Ona je potpuna suprotnost onome što Jojo teži da bude. Majka Rosie osuđuje rat i mržnju te veliča važnost ljubavi. U različitim gledištima Joje i Rosie primjećujemo još jednu antitezu. Jojo je usamljen, oca i sestre više nema, a majka mu je preokupirana te mu imaginarni prijatelj Hitler pruža sigurnost i zapravo je jedino što ima, sve dok u svojoj kući ne nađe sedamnaestogodišnju Židovku Elsu koju je utjelovila glumica Thomasin McKenzie. Jojo saznaje da Elsu skriva od njemačke tajne policije Gestapa i drugih nacista njegova majka Rosie. Jojo s Elsom provodi brojne trenutke te će ona biti glavni razlog promjene Jojova pogleda na svijet i nacizam u Njemačkoj. Zanimljivo je da Taika Elsu ne prikazuje kao tipičnu žrtvu koja je samo potištena i uplašena već joj daje osobine koje priliče svakoj tinejdžerici, što ona i jest. Taika u film skriva brojne simbole i motive kojima daje metaforičko značenje. Najvažniji je simbol zeca, Jojo na samom početku ne uspijeva ubiti zeca pa mu se svi počnu rugati nazivajući ga Jojo Zec. Taj nadimak prati ga sve do kraja filma te postaje simbol njegove nesposobnosti da ispuni očekivanja organizacije i kukavičluka, ali i njegove moralnosti i dobrote. Važan je također motiv plesa koji povezujemo s Rosie i Elsom, ples u filmu označava slobodu i nadu u budućnost. Cipelice Jojeve majke također su bitan motiv, one se u filmu pokazuju izbliza te će na kraju biti od velike važnosti. Njihova boja i izgled predstavljaju njezinu želju za životom i zaigranosti.
Taika je sve simbole i motive pažljivo uključio u priču i povezao u cjelinu. Svi oni zajedno pridonijeli su dubini te šalju jedinstvenu poruku. Dočarao je važnost ljubavi i morala u svijetu te istaknuo kako oni na kraju uvijek pobijede zlo i mržnju. Pokazao je da uvijek treba imati nadu pa čak i u najtežim trenutcima te da se uvijek treba okrenuti prema svjetlu i plesom ići kroz život poput Jojeve majke. Uz sve to Taika je savršeno uspio predočiti stvarnu situaciju u svijetu u to doba i negativnosti koje su se događale. Približio je ljudima Drugi svjetski rat i pokazao jačinu propagande i koliko ona zapravo može utjecati na ljude bez da ljudi to primijete. Oduzimanje slobode, cenzura i razne propagande sada su također prisutne u svijetu. Preko interneta, društvenih mreža i medija nameću se razna mišljenja i stavovi. Zbog elektroničnih uređaja sve je lakše i češće praćenje ljudi te oduzimanje privatnosti, baš kao i u vrijeme nacizma. Film Jojo Zec uči nas da trebamo razmišljati svojom glavom, a ne poput Joje prihvaćati sve što nam se nameće. Na početku filma pokazane su prave snimke iz Njemačke u to doba u kojima je pokazano kako se stotine tisuća ljudi skupljalo na trgovima i podržavalo Adolfa Hitlera koji je bio odgovoran za smrt više milijuna ljudi. Zato trebamo biti otvorena uma i kritički razmišljati, a ne pretpostavljati da je ono što se događa oko nas ispravno i slijepo slijediti. Jojo Zec potpuni je paradoks, u isto vrijeme je smiješan, užasavajući, dirljiv i srceparateljni i baš ga to čini posebnim i jednim od najboljih filmova koje sam gledala. Preporučila bih ga svima, pogotovo onima koji se vole smijati… i plakati.
(A. M. Š.)
Možda će vam se također svidjeti
Serije za gledanje tijekom praznika
14.12.2024.
U sjeni, pod reflektorom uspjeha
14.12.2024.