Moć ranjivosti
Moć ranjivosti
Što čovjeka čini čovjekom? Sposobnost, talent, ljepota ili nešto drugo? Što jednu osobu odvaja od druge? Moć, novac, ugled ili nešto neopipljivo? Zašto volimo drugu osobu? Zato što mislimo da je savršena, sveznajuća i neranjiva?
Intuitivno znamo odgovore na ova pitanja. Znamo što je čovjek, što životinja a što robot. Znamo da nas odvajaju tolike karakteristike da ih ne možemo ni nabrojati. Znamo da drugu osobu tek istinski volimo kada ju i istinski upoznamo. No, u toj intuiciji, u tom urođenom socijalnom znanju, možda postoji jedna povezna nit. Jer čovjek je čovjek a ne robot zato što osjeća i sreću i tugu i ljutnju. Odvajaju nas strahovi, iskustva, stavovi, a s drugom osobom smo povezani kada upravo sve to s njom podijelimo. Znamo li osobu ako znamo samo dobre strane? Jesmo li pročitali knjigu samo ako smo vidjeli lijepo ukrašene korice i naslov, samo pročitali sretne trenutke? Ili smo tek osobu upoznali, a knjigu pročitali kada smo si dali truda izučiti ono što leži malo dublje, tek kada smo pokušali shvatiti sve: i glavnu temu i metafore i poruke između redaka. Tek kad smo prošli i zaplete i vrhunce i preokrete.
Pa ako je sve to istina, ako znamo osobu onda kad znamo i dobro i čudno i tužno, što to govori o nama, jesmo li mi spremni da nas na taj način druga osoba upozna. Jesmo li spremni u riječima i djelima izliti sve što nas tvori, jesmo li spremni za sebe i za drugu osobu biti u tako ranjivoj poziciji. Jer činjenice su činjenice i istina je istina. Možemo reći da nas nije briga, možemo tajiti naše mane i skrivati naše tajne. Ali hoće li to izbrisati činjenicu da na kraju dana, mi smo ranjiva bića. Grube riječi, još okrutnija djela, mogu nas poput trske slomiti. I što smo onda? Ne samo ranjivi nego i ranjeni. Ali postoji li druga opcija? Mi želimo da nas netko voli, to je životna istina. Mi žudimo za tim, ali zašto onda zidamo kamene zidine oko srca? Ne želimo da nam kriva osoba zada smrtni udarac pa zato nećemo ni pravoj osobi dati da naše srce ugrije i miluje. No, tako se život, onaj pravi, ne može živjeti. Život mora biti mješavina i dobrog i lošeg, jer jedno ne postoji bez drugoga. Ako nam je život već loš, onim zidinama samo osiguravamo da nam se ni slučajno nešto dobro približi. U tome je moć ranjivosti. Kada mi sebe predamo u potpunosti. Kada se izložimo svemu, i riziku i opasnosti i nepredvidljivom, tada i jedino tada nas netko može upoznati i zavoljeti. Ako nismo iskreni prema sebi, prema drugima i ako nas i tada netko zavoli, odnosno zavoli onu verziju nas koju predstavljamo drugima, mi tu ljubav nećemo osjećati. Osjećat ćemo da ta ljubav nije za pravu verziju nas i tako nećemo niti istinski osjećati povezanost. Naravno da nećemo osjećati da zaslužujemo ljubav jer nismo dali šansu da osobe koje su vrijedne naše ljubavi upoznaju pa tako i zavole nas. Rješenje? Budimo iskreni, budimo ranjivi. Ponekad zbog toga ranjeni, ali na kraju istinskom ljubavlju prema sebi i prema drugima nagrađeni.
“You are imperfect, you are wired for struggle. But you are worthy of love and belonging.”
Josipa Bibić i Marta Karlović (Filozofski klub)
