Ovo nije još jedna tužna priča o ratu

Piše: Srećko Lukić, prof.

Djetinjstvo u miru

Rođen sam 1989. godine u Kotor Varošu, manjem gradu u Bosni i Hercegovini. Djetinjstvo sam provodio u prirodi i obiteljskom okruženju ispunjenom ljubavlju — uz majku, oca, dvije sestre i brata.
Kao najmlađi član obitelji, bio sam razmažen, okružen pažnjom i toplinom. Svaki dan je bio jednostavan i bezbrižan, kao što djetinjstvo i treba biti.

Kad se svijet promijeni preko noći

A onda — rat.
U trenutku kada dijete tek počinje otkrivati svijet, oko mene se sve raspalo. Počele su se događati stvari koje nitko ne bi trebao vidjeti, a posebno ne dijete.
Tada nisam razumio ozbiljnost situacije. Tek kasnije, kad sam odrastao, čuo sam priče od odraslih — o onome što se stvarno događalo dok smo se skrivali, o ljudima koji su nestajali, o prijetnjama koje su dolazile do našeg praga.

Srpske snage su dolazile do naših vrata, prijetile i plašile. Često smo se skrivali.
Nije bilo hrane, igračaka ni sigurnosti — ali bilo je ljubavi. Odrasli su činili sve da se ja, najmlađi, i dalje osjećam kao dijete.

Otac koji se vratio iz logora

Jednog dana, otac je nestao.
Samo tišina i strah. Nismo znali gdje je, ni hoćemo li ga više ikada vidjeti. Stizale su vijesti, svaka teža od prethodne — da je živ, da nije, da je završio u logoru.
Proveo je više od tri mjeseca tamo. Iscrpljen, izmučen, ali — živ.
Kada se vratio, kažu, bio je to trenutak koji se ne zaboravlja. Mršav, slab, ali s osmijehom koji je govorio: „Još sam tu.”

Tog dana, iako nismo imali ništa, imali smo sve — jedni druge.

Put u nepoznato

Nakon toga, bilo je jasno da moramo otići.
Pričali su mi da smo iz Kotor Varoša krenuli u konvoju autobusa prema Hrvatskoj. Bio je to put ispunjen neizvjesnošću, ali i nadom.
Stigli smo do zagrebačkog Glavnog kolodvora, a zatim i do Siska — grada koji će postati naš novi dom. Bilo je to 1993. godine.

Osjetilo se olakšanje. Pomisao da je sve gotovo.
No, rat još nije bio gotov.
Sisak je bio blizu prve crte obrane, i granate su padale u blizini naše kuće. Ipak, imali smo sreće — prošli smo bez posljedica.

Novi početak

Negdje 1995. godine, počeo je naš novi, “normalan” život.
Školovanje, prijatelji, obiteljska rutina — sve ono što za većinu ljudi znači svakodnevica, za nas je bilo pravo bogatstvo.
Osjećali smo se ponovno slobodni disati.

Danas, s odmakom godina, shvaćam koliko smo imali sreće.
Bez obzira na sve što smo proživjeli, ostali smo zajedno. Naučio sam koliko su ljudi jaki, koliko ljubav može izdržati i koliko je važno ne dopustiti da te bol pretvori u mržnju.

Otac bez mržnje

Najviše se divim svome ocu.
Čovjek koji je prošao logor, koji je vidio ono što se ne može ni zamisliti — a ipak je nastavio živjeti bez mržnje. Nikada nisam čuo da je govorio loše o bilo kome.
To me naučilo da prava snaga ne leži u osveti, nego u oprostu.

Zaključak: Snaga života

Moji bližnji i dalje nose teške uspomene. Vjerojatno i ja, negdje duboko. Ali te uspomene više nisu rane — one su podsjetnik koliko smo izdržljivi, koliko čovjek može preživjeti i nastaviti voljeti.

Ovo nije još jedna tužna priča o ratu.
Ovo je priča o obitelji, o ljubavi, o hrabrosti i o životu koji uvijek nađe put.