Obilježavanje Dana sjećanja na žrtve holokausta

Povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve holokausta učenici su pod vodstvom Igora Galića, prof. i Nataše Babić Bogdanić, prof. izveli glazbeno-likovni performans. Nastavnik Igor Galić i učenica Lara Saliba odsvirali su poznate glazbene teme iz filma Schindlerova lista, dok su se nastavnica Nataša Babić Bogdanić i učenici Iva Lucija Caušević i Toni Sancho Janicki likovno izrazili na temu holokausta.

Među zatvorenicima koji su dovedeni u kolovozu 1942. Edith Stein, (redovničko ime s. Terezija Benedikta od Križa), isticala se zbog svoje

smirenosti i pribranosti. Velika tuga u barakama i komešanje izazvano dolaskom novih zatvorenika bili su neopisivi. Sestra Benedikta bila je baš poput anđela; obilazila je žene, tješila i umirivala ih te im pomagala.

Mnoge majke bile su na rubu ludila. Nisu se uzrujavale oko svoje djece cijeli dan, već su samo sjedile u nijemom očaju, zarobljene u mislima. Sestra Benedikta brinula se oko male djece, prala ih i češljala te pomagala u njihovu hranjenju i drugim potrebama. Tijekom čitavog njenog boravka ondje prala je i čistila za ljudima, nižući jedno djelo milosrđa za drugim, dok su se svi divili njenoj dobroti.“ (Julius Markan, svjedok)

„Jednom mi je u razgovoru rekla: ‘Svijet se sastoji od oprečnosti, no na kraju od tih suprotnosti ne ostaje ništa. Jedino što ostaje je velika ljubav. Kako bi i moglo biti drugačije?’“ (dr. Wielek, logoraš)

Život nikad nije nepodnošljiv zbog okolnosti, već samo zbog nedostatka smisla i svrhe. (Viktor. E. Frankl)

Nitko na svijetu ne može promijeniti istinu. (Maksimilijan Kolbe)

Maksimilijan Kolbe u Niepokolanowu pruža utočište za dvije tisuće Židova izvrgnutih nacističkom progonu. Kad je u jednom broju novina napisao: „Nitko na svijetu ne može promijeniti istinu”, nacisti su ga uhitili i odveli 10. veljače 1941. u varšavski zatvor Paviak. Zlostavljan je i pretučen. Prevezen je u logor Auschwitz. Dobiva logoraški broj 16670. Kao svećenik, te miran i pobožni čovjek, kod nacističkih stražara je uvijek “zaslužio” najteže poslove i najviše batina; jednom prigodom su ga stražari toliko tukli, da su ga ostavili da leži misleći da je mrtav. Krajem srpnja 1941. pobjegli su iz logora neki zarobljenici, te je zapovjednik logora Karl Fritzsch odredio da će desetorica logoraša umrijeti zbog toga, izgladnjivanjem do smrti u „bunkeru gladi“. Izabrao je desetoricu. Među njima je bio i mladi narednik Fran Gajownieczek, koji je molio za milost, jer ima ženu i djecu.

Maksimilijan Kolbe je prisustvovao tom događaju i ponudio je u zamijenu za narednika Gajownieczeka svoj život, sebe. Zapovjednik Fritzsch je pristao, na tu zamjenu. Maksimilijan i njegovi supatnici mučeni su glađu i žeđu, a Kolbe je predvodio umiruće zatvorenike u predanoj molitvi, te se njihovo pjevanje moglo čuti u logoru. Svaki put kada su stražari provjerevali stanje u ćeliji, Kolbe je ili stajao, ili klečao na sredini ćelije, uvijek s mirom gledajući stražare. Nakon dva tjedna, samo je Kolbe ostao živ, te su ga nacisti 14. kolovoza 1941. ubili smrtonosnom injekcijom fenola, kako bi ispraznili ćeliju. Kolbe je samo mirno podigao lijevu ruku, da mu mogu dati injekciju. Sutradan, na samu svetkovinu Velike Gospe, njegovo je tijelo spaljeno u krematoriju Auschwitza. Njegovi suvremenici sjećaju se da je godinama ranije bio izrekao: „Htio bih da radi Bezgrješne izgorim do pepela, i da se moj prah raznese cijelim svijetom, tako da ništa ne ostane”.

Mladi narednik Fran Gajownieczek preživio je rat zahvaljujući žrtvi Maksimilijana Kolbea.