Zagrebulje 2025.
Zagrebački potres 1880.
U ranim jutarnjim satima toga fatalnog 9. studenoga 1880. Zagreb je pogodio jak potres magnitude 6,3 po Richteru. Gradski vijećnik August Šenoa svakodnevno je od jutra do mraka obilazio ruševine, popisivao štetu, penjao se na tavane, spuštao u podrume, pisao prijedloge magistratu o tome što treba srušiti, a što se može popraviti. Bio je zadužen za zbrinjavanje sugrađana smještenih u barake na Zrinskome trgu. Istovremeno, u Viencu je pisao o tom kobnom danu i danima koji su slijedili…
O tome koliko je Šenoa nesebično radio poslije potresa, u knjizi „Moj otac“ pisao je njegov najstariji sin Milan koji je u vrijeme Šenoine smrti imao 12 godina:
„Neumorno je prolazio po svim onim potleušicama, provlačio se uza stube u rasklimano, zamazano potkrovlje, spuštao se niza stube u jadne podzemne stanove, gdje je i bez potresa vladala krajnja bijeda i nevolja. Nije to bilo učinjeno jednom, već sat za satom, tjedan za tjednom, gotovo za vrijeme od tri mjeseca. (…)
Zagrebački potres 2020.
U Zagrebu se u nedjelju, 22. ožujka 2020. u 6:24 sati dogodio potres lokalne magnitude 5,5 po Richteru, s epicentrom 7 kilometra sjeverno od središta Zagreba, u Markuševcu, na dubini od 10 km. U nešto više od 24 sata nakon prvoga potresa, na području Zagreba zabilježeno je 57 dodatnih. 29. prosinca 2020. drugi snažni potres s epicetrom na Banovini ostavio je razorne posljedice u tome dijelu Hrvatske i dodatno naštetio Zagrebu. U povijesnom središtu grada zabilježene su velike materijalne štete, osobito na katedrali. Tadašnji gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić proglasio je 23. ožujka 2020. prirodnu katastrofu koja je, u godini pandemije koronavirusa, djelovala nestvarno.
Zagreb 2025.
Kad bi August danas objavljivao svoje feljtone, sigurno bi se u njima dotaknuo ovih tema koje tište njegove sugrađane 150 godina nakon što je njegovo pero zauvijek ostalo odloženo u tintarnici…
Što je s katedralom?
Iako je, točno pet godina od razornog potresa 2020., na Badnjak 2025. održana prva svečana ponoćka u Zagrebačkoj katedrali u kojoj će još dugo trajati radovi, pogled na Prvostolnicu steže srce: njezini predivni vitki neogotički čipkasti tornjevi koji su parali nebo boje vena, boje Dinama, skresani su pa podsjećaju na Notre Dame… Pretužno. Kao otok bez svjetionika, stožernog orijentira voljenoga grada. Sa 105 m spali su na 75, što je čak 30 metara manje!
Zagrebački promet
Nepodnošljive prometne gužve u Zagrebu u svako doba dana, neovisno o onome što Amerikanci zovu rush-hour. Tko ne želi završiti kao Michael Douglas u legendarnom filmu Ludi dan, neka bježi glavom bez obzira, pogotovo u, kako kažu u Gradu, u „vršnim satima“. Auguste, da se poželiš sa svojom Slavom provozati fijakerom, ne bi mogao od siline prometala i ljudi: tramvaji, automobili, romobili, bajsevi novoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića, uberovci, boltovci, woltovci, glovovci… Grad je pretijesan, bez imalo reda gradi se na sve strane, zgrade bez parkirališta niču kao gljive poslije kisele kiše na svakome, pa i najmanjem dijelu zelene površine, ljudi ima kao kratkovidnih mrava, rekao bi Krleža, a cijeli taj organizam prometala diše na aparatima gmižući neprilagođenom infrastrukturom, što je ublaženica za podrtine od uličica, poput ranjenika na bojištu, koji se nastoji dokopati nekog parkirnog mjesta kojemu je cijena usklađena s nenormalno visokom cijenom kvadrata u ovom zapuštenom glavnom gradu Hrvatske kojemu se nekad tepalo beli Zagreb grad.
Zagrebačka pročelja
Arhitektica Zrinka Paladino piše da „Zagreb izgleda poput zapuštene provincijske selendre koja se raspada po svim šavovima“. Oronule fasade, šupe u razizemlju iz kojih smrde vlaga i urin, ceste u 50 nijansi sive, ofrlje zakrpane lopatom iz ruke stranoga radnika iz Katmandua, zapušteni gradski prostori puni štakora… sve to ranjava srce svakoga tko pamti drugačiji Zagreb. Moj Auguste, dobro da ovo nisi doživio. Ni ti, ni Herman Bolle s kojim počivaš u sjeni mirogojskih arkada koje će biti obnovljene na Sveto Nigdarjevo jer se gradska vlast uglavnom bavi ideologijom a ne komunalijama.
Novi purgeri
Da si se, dragi Auguste, provozao Petrinjskom, ne bi vidio nikakvu kneginju iz Petrinjske ulice nego neke nove purgere pred Centrom dobrodošlice za strance. Nakon jednog povijesnog Wir schafen das, a ti znaš što to znači jer i tvoj je otac kod kuće govorio njemački, Zagreb su napučili novi dojdeki s bližeg i daljeg istoka… Iz velicijeh Indija, rekao bi Držić. Da ih vidiš, opali bi ti i vilica i cilindar, a tvoja bi se Slava križala levom i desnom jer takvih nikada prije nije bilo u njenom Turopolju, a sad ih ima ko kuruze. Novi cajti, novi akti, novi svijet na novoj karti, magistrati, birokrati… o milena naša mati, sve nekakvi čudni svati za koje je i Grga Čokolin „jeden čist domači sin“.
Dolac
Dragi Auguste, srce bi ti stalo da vidiš trbuh grada, naš lepi Dolac! Nema šestinskih kišobrana, prodavači su preseljeni u Vlašku pa Pod Zid, nekaj je malo cvijeća na Splavnici, ali piljarice i kumice u nošnjama davna su prošlost… Pitanje je koliko će ih se i kada vratiti. Centar grada sve je prazniji zbog apartmanizacije i gentrifikacije, nedostatka parkinga, potresa, trgovačkih centara… Zbog dijela stropa koji je krajem listopada pao u unutrašnjem dijelu placa, najljepša gradska tržnica, s koloritom dalmatinske verdure, bračkog maslinovog ulja, ličkog krumpira i šalate s Jakuševca, možda će ostati neka stara razglednica…
Gradonačelnik bez spomenika
Matija Mrazović je 1879. jednoglasno izabran za gradonačelnika Zagreba koji je tada imao 26 000 stanovnika. Tada nije mogao ni slutiti da će njegov Zagreb pogoditi jak potres. Povjerenstvo (na čijem si čelu bio i ti, Auguste) ustanovilo je da u cijelom Zagrebu nema nijedne kuće na kojoj nema štete od potresa. Godinu dana nakon toga Mrazović se odrekao časti gradonačelnika zbog bolesti, ali je i u tom kratkom periodu gradonačelnikovanja uspio sanirati mnoge probleme nastale nakon potresa, izgradio je palaču HAZU na Zrinjevcu, kao veliki domoljub borio se protiva Bachova apsolutizma, pokrenuo list Pozor, branio hrvatsko državno pravo na hrv. saborima, suprotstavljao se Nagodbi 1868., natjerao bana Raucha na ostavku. Matija Mrazović umro je u Zagrebu 1896. i uz velike je počasti pokopan na zagrebačkome Mirogoju.
Najdugovječniji gradonačelnik Zagreba, Milan (ne Amruš nego) Bandić, koji je grad vodio dva desetljeća, leži na Mirogoju pod pločom bez spomenika skoro pet godina. Daj zamisli da su g. Mrazovića, gradonačelnika tvoga Zagreba, pokopali bez obilježja. Nezamislivo, Auguste, jer naš se grad uvijek znao pristojno razdružiti sa svim svojim načelnicima.
Dvije lipe
Evo i jedne pomalo sentimentalne crtice. Ti se, Auguste, ne možeš toga sjećati jer kućica je izgrađena debelo nakon tvoga odlaska, i to na tada dalekoj zagrebačkoj periferiji koja se zvala Trešnjevka, ali u njoj je 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, dakle, sto godina nakon tvoje smrti, bio zgodan restorančić zvan Dvije lipe. Onda su dvije lipe ispiljene, a kućica je postala Automat klub, a puno je poznatija od njih postala Dua Lipa… Sad se vratilo ime, premda nema lipa, ali i samo ime oživjelo je uspomene na neke davne trešnjevačke dane… dok su tamo cvjetale trešnje.
Sava
Zagreb je valjda jedini grad koji (još uvijek!) bježi od svoje rijeke. Prema njoj se odnosi kao prema nahočetu. Odavno ju je premostio i proširio se na južnu stranu, prema Gorici tvoje gospođe Slave (ljubimruke!), ali, suprotno tvojim predviđanjima, nikad uz Savu nije zaživjela lijepa urbana promenada kakvu ima svaki grad koji stremi svojoj rijeci. Beč, Budimpešta ili Bratislava na lijepom su plavom Dunavu (sjećaš li se toga Straussova valcera prvi put izvedenog 1867.? I danas uz njega ulazimo u novogodišnju noć…) Pariza nema bez Sene, Praga bez Vltave… samo je Sava u Zagrebu kao ružnjikava djevojka koju nitko na balu u svratištu Biela ruža (gdje si ti prvi put ugledao svoju Slavu) nije zamolio za ples…
Snijeg
Dragi Auguste, ove je zime, nakon punih 13 godina, prvi put pao pošteni snijeg koji se zadržao duže od dva dana! Da samo vidiš veselja! Ljudima tako malo treba za iskrenu radost! Gužva na Sljemenu, klizalište na Zrinjevcu, miris cimeta i klinčića u kuhanome vinu na Strossmayerovu šetalištu… prava zimska idila. Zimski su dani kratki pa rano kamufliraju rane tvoga grada… a kad se osvijetle prozori, probudi se tiha nada da opet sve može biti kao prije – ljudskije, toplije… Povrh starog Griča brda, kao junak lijep i mlad, smjele glave, čela tvrda, slavni stoji Zagreb-grad!
Ivana Babić, prof.
