Anastazija Matošević, literarni rad, LiDraNo 2024.

PROTUROMANTIZAM

Dva su sata ujutro. Ne spavam.

Ja razmišljam o sutra i o 

r o m a n t i z m u. 

Ne razumijem romantizam. 

Ne razumijem romantičare.

Kako su oni toliko povezani s prirodom?

Kako su oni tako povezani s Bogom? 

Kako se riječi njihovih pjesama

lagano

nižu

jedna za drugom

i to tako

prisno

i

skladno?

Ja to ne uspijevam!

Kao što onaj jedan lirski subjekt

nadahnjuju sunovrati, e baš tako mene

nadahnjuju pjesme romantičara.

Želim napisati

svoju romantičarsku pjesmu, ali kako?

(Jedva u ovoj imam glavu i rep.)

Idu mi na živce,

što toliko pate,

u čemu je

fora?

Mislim, to i nije baš tako zdravo, onaj jedan,

mladi Werther, čak se i ubio. 

Čitajuć’ te njihove patnje, ne zna se tko više

pati, oni što ih pišu ili ja što ih čitam.

Ipak poželim osjećati ono što oni

o s j e ć a j u.

Mislim, ti romantičari, nisu to ni tako loši

momci, malo pretjeruju, šteta što se nisu

rodili prije pa završili u baroku.

Možda je problem u meni,

čitam sad s iskustvom realista.

Bilo kako bilo, mislim da imam dijagnozu

fazno-rješivog proturomantizitisa.