Zašto i danas čitati klasike?
Danas su klasici ozloglašeni kao dosadni, udaljeni od stvarnosti i suvremenoga života, naporni, staromodni, teški, zastarjeli…
No, je li to baš tako?
Jesmo li mi potpuno drugačiji od ljudi koji su nekada davno živjeli? Postoji li nešto što nas povezuje i zbog čega nam oni mogu biti zanimljivi i bliski?
Ako malo dublje pogledamo, naša je ljudska narav i duboka čežnja srca jednaka, pitanja koja nas muče identična (tajna života i smrti, smisao – zašto smo ovdje? težnja za besmrtnošću, odnos između sudbine i slobodne volje, složenost odnosa s drugima i odnosa prema patnji, ljubavi, nepravdi itd.).
Slične su vrijednosti koje nas inspiriraju i zablude kroz koje prolazimo, a onda i sreća za kojom težimo ne razlikuje se u svojoj biti. Prepoznajemo je po njezinom ostvarenju ili njezin nedostatak osjećamo kao nemir, neispunjenost. A sve navedeno najdublje je pitanje naše nutrine – duše – stalne i najveće preokupacije velikih pjesnika i književnika uopće.
U tom smislu, klasici su prava riznica životnih mudrosti, iskustava, doživljaja, uvida, pouka, lekcija…
Osobito za mlade ljude, koji još nemaju dovoljno vlastitih iskustava i svijesti o dobru i zlu, ispravnom i neispravnom pa često niti čvrste orijentacije u životu.
Mladi mogu puno više nego očekujemo od njih
Mladima se danas nastoji podilaziti pa im se nude suvremeni autori i knjige koje će ih zabaviti, podići adrenalin, rezonirati s njihovim osjećajima, problemima, preokupacijama, pitanjima, impulsima i dosezima. Gdje će naći vlastitu sliku i vlastita stanja, ali bez jasnih odgovora na ono što ih muči i inspirira. I nema ništa loše u tome ako ih čitaju. Ali one nisu dostatne.
Krivo je kada se mlade ne želi „zamarati klasicima“ pa im se nude jedino banalnost, plitkoća, maštarije, udaljavanje od stvarnosti ili njezino dupliciranje. Kada im se svijet predstavlja kao utopija, produkt nedostižne vizije iz mašte ili plićak, sličan suvremenom svijetu koji je postao ispražnjen od smisla i pust jer ne nudi let iznad svakodnevnih zemaljskih obzora i junake koji će ih inspirirati na stremljenje prema duhovnim visinama. Oni čeznu za višim i boljim, spremni su se za to založiti.
Koje onda dobrobiti možemo imati od čitanja klasika s obzirom na univerzalna ljudska pitanja?
Čitajući klasike višestruko ćemo se obogatiti:
- lakše ćemo razumjeti čovjeka i svijet,
- uspješnije svladavati životne prepreke i ostvariti osobni rast,
- na zbilju (i sve što nas snađe) počet ćemo gledati kao na priliku za razvoj svoje duhovne dimenzije,
- duhovno će nam pomoći u ostvarenju životnog smisla,
- izbrusit ćemo sposobnost kritičkog mišljenja,
- obogatit ćemo vlastito znanje i razumijevanje povijesti i kulture,
- potaknut će nas na razmišljanje o moralnim, psihološkim, filozofskim dilemama,
- lakše ćemo prepoznavati vrijednosti kao što su istina, dobro, lijepo, pravedno,
- osnažit ćemo osobnu potragu za tim vrijednostima,
- otkrit će nam maštu i intuiciju kao važan oblik čovjekove spoznaje,
- dat će nam uvid u simbole (duboki govor duše) – putokaze u duhovnom svijetu,
- shvatit ćemo značaj umjetnosti u oplemenjivanju ljudskoga duha.
Klasici više traže, ali više i daju
Jasno je da klasici zahtijevaju snažniji intelektualni angažman, dodatna istraživanja, sporije čitanje i dužu fokusiranost, što je mnogima danas naporno. Ali zato osiguravaju intelektualni i emocionalni užitak koji daleko nadilazi užitak brze zabave, beskonačnog skrolanja, napetog čitanja uzbudljivih knjiga i slatkoću svake druge potrage za povećanim dopaminom.
Uostalom, oluja na moru može izazvati snažan doživljaj, ali dugoročno radije bismo se ljuljuškali u barčici uživajući u mirnom moru i toplini sunca nego stalno iskušavali sudbinu u uzburkanim valovima.
Brzina i učinkovitost traže se od nas u praktičnom životu, a ta navika može okameniti ili uništiti našu nutrinu, ponašanje i odnose pretvarajući nas u automate koji sve odrađuju rutinski, nesvjesno. Klasici nas uče da su čovjek i svijet složeni, živi fenomeni, da ih se ne može svesti na mehanizam stroja jer tada ljudskost dolazi u pitanje i problemi se nagomilavaju, individualni i društveni.
Pred izazovom suvremenih tehnologija i umjetne inteligencije, kojom se nude nikad do sada viđene mogućnosti, ali vrebaju i zablude i opasnosti, kao i zbog svega gore navedenoga, klasična književnost danas nam je potrebnija nego ikada jer nam pokazuje tko smo, za što smo tu i što gubimo ako zanemarimo dušu – najveću čovjekovu vrijednost.
„Zahvaljujući duši čovjek je jedino stvorenje koje je svjesno svoje ranjivosti, svoje smrtnosti. To je fundamentalni Angst svakog čovjeka. U isti mah duši zahvaljujemo svoju veličinu, jer nam duša omogućuje znanje o apsolutu, vječnom, onom što nije prolazno: istini, dobroti, ljepoti, ljubavi, pravednosti. Ecce homo. Veličina čovjeka njegova je sposobnost da te vrijednosti, koje su vječne, usvoji u svojem vremenu. To je i težnja svakog velikog umjetnika, omogućiti nam da doživimo neprolazni svijet. Stoga je jezik pjesnika, jezik Muzā, jedan od najvažnijih darova što su nam dani. To je jezik u kojem Logos, značenje duhovnih vrijednosti, upoznajemo preko riječi.„
Rob Rieman, Povratak Europe: Njene suze, djela, snovi, Zagreb: TIM press, 2016. str. 55-56
