Srce svake škole je školski sat. On je pumpa koja tjera život u sve učenike i čini školu živom. On je prostor susreta i upravo tu, na školskom satu, se sve događa – od dolaska nastavnika na sat i poučavanja, otkrivanja novih kontinenata znanja i svjetova koji izazivaju u učenicima čuđenje, znatiželju i glad za spoznajom, naleti uzbuđenja pred novim spoznajama … To je susret u kojem se otkriva nešto novo, trenutak kada se zavjese razmiču i pokazuje se nepoznat, čudesan grad koji je oduvijek tu, skriven i nanovo otkriven … To je trenutak kada školski sat postaje čimbenikom promjene u životu učenika i nastavnika, jer svaki susret dovodi do otkrivanja nečeg novog, do stvaranja novih odnosa i povjerenja …

Ako se ne dogodi susret, školski sat postaje izvor dosade i zamora. Tupo gledanje, slušanje koje ništa ne čuje, pravljenje bilježaka koje se nikad neće čitati, pokazivanje puta kojim se nikada neće krenuti niti ići …

Školski sat mora biti susret, inače je promašaj, kiselo vino koje oduzima radost. Plod školskog sata, na kojem se dogodio susret vidi se u želji učenika da krene sam od sebe učiti. Ili kako je to lijepo rekao Martin Heidegger: „Podučavati znači navesti nekoga na učenje“.

„Svima nam je poznato da školski sat može promijeniti nečiji život, preusmjeriti sudbinu, zauvijek joj utisnuti neki smjer koji se tek slabašno naznačio. Svi smo iskusili što školski sat može biti: posjet nekom drugom mjestu, nekom drugom svijetu, osjećaj zanosa, katapultiranosti u neko drugdje, susret s neočekivanim, s čudesnim, s nepoznatim.“ Massimo Recalcati: Školski sat