Senzacionalno otkriće o hrvatskom jeziku

Ovo je naslov koji se prije mjesec dana kratko pojavio na portalima i u televizijskim prilozima, a možda vam je promakao jer vijesti u bljeskovima dolaze i prolaze, informacije se pojave i nestaju. Za ono što ima trajnu vrijednost i što bi trebalo postati znanje, nužna je usredotočenost, vrijeme i ponavljanje. A ova vijest je upravo takva.

Dominikanac Stjepan Krasić, dugogodišnji profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga u Rimu (Angelicum) i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu objavio je članak na engleskom jeziku u znanstvenom časopisu ST-Open o svom otkriću vezanom za hrvatski jezik u 16. i 17. stoljeću. Naslov je članka Croatian as an international language in the 16th and 17th centuries: evidence from the Vatican Archives (Hrvatski kao međunarodni jezik u 16. i 17. stoljeću: dokazi iz Vatikanskih arhiva).

Da, dobro ste pročitali! Hrvatski jezik bio je međunarodni jezik u to vrijeme, tj. učio se na tadašnjim europskim sveučilištima. Uživao je mnogo veći ugled nego u domovini (sjetimo se Zoranića i njegove tužaljke u Planinama nekoliko desetljeća prije toga).    

Otkriće je plod Krasićeva istraživanja hrvatskih tragova u Vatikanskim arhivima, čemu je posvetio sve svoje slobodno vrijeme  tijekom 36 godina profesorskog rada, a članak je potkrijepio sa šest izvornih dokumenata iz pismohrane vatikanske Kongregacije za širenje vjere.

Naime, u 16. je stoljeću zbog širenja protestantizma s jedne strane, a s druge zbog opasnosti od Turaka Katolička crkva tražila načine misijskog djelovanja – kako pomoći Crkvi u našim krajevima te ostvariti komunikaciju i jedinstvo s pravoslavnim istočnim Slavenima.

Papa Klement VIII., koji je obnašao papinsku službu od 1592. do 1605., zadužio je generalnog superiora Družbe Isusove, Claudia Acquavivu, da istraži koji bi slavenski jezik bio najprikladniji za sastavljanje rječnika i gramatike za slavenske narode jer se pretpostavljalo da će ga, iako je i on izmijenjen i udaljen od staroslavenskoga, ipak razumjeti istočni Slaveni.

Papa Grgur XV., koji je postao papa 1621., izabrao je hrvatski kao sveslavenski jezik jer su ga  tadašnji jezikoslovci predložili kao najpovoljniji. Primjerice slovački jezikoslovac Teofil Kristek, za razliku od autora koji su koristili talijanski izraz „Ilirski“ (najčešći naziv u Italiji za hrvatski jezik), predlaže hrvatski jezik nazivajući ga hrvatskim imenom i hvaleći ga: „Kaže se da je najrašireniji na turskim teritorijima, posebno na dvorovima. Također se čini da je majka i korijen drugih jezika. Treće, najslađi je u izgovoru, bez prijeloma, sudara tvrdih suglasnika i slično. Četvrto, jer se čini da je najbliži onome starom jeziku zvanom glagoljica, čije se pismo, kako se kaže, dalo svetom Jeronimu.“

Tako je hrvatski jezik uvršten na popis jezika koji su obvezno učili svi koji su se pripremali u misijsku službu među Slavenima. Najprije dekretom pape Grgura XV. od 6. prosinca 1622. kojim se poglavarima redovničkih redova, čiji su se samostani nalazili na teritoriju Mletačke Republike, naređuje osnivanje škola ili katedri za arapski i ilirski jezik.  Zatim se Dekretom pape Urbana VIII. od 16. listopada 1623. nalaže uvođenje hebrejskog, grčkog (klasičnog i narodnog), arapskog, kaldejskog i ilirskog jezika u kurikule najprestižnijih (u Dekretu navedenih) europskih sveučilišta: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Louvainne, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Alcalà de Henares (Madrid).

A sve je počelo od 1599. godine u isusovačkom Rimskom kolegiju, gdje je osnovana Akademija ilirskoga jezika (Academia linguae Illyricae) i gdje se ilirski jezik prvi put profesionalno proučavao, učio i predavao na sveučilišnoj razini te se na početku koristio petojezični rječnik Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae & Ungaricae  (Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe: latinski, talijanski, njemački, dalmatinski i mađarski) Fausta Vrančića iz 1595. godine. U članku Krasić navodi i obrazlaže sve tadašnje nazive hrvatskoga jezika: Ilirski, Hrvatski, Slovenski, slovinski, Slavonski, slavjenski, Dalmatinski, Bosanski, narodski (lingua vernacula), popularni, naš, itd.

Kako nije postojala gramatika hrvatskoga jezika, zadatak sastavljanja povjeren je isusovcu Bartolu Kašiću, koji je već 1599. sastavio Talijansko-hrvatski rječnik. Tako je on postao autor prve hrvatske gramatike, pisane na latinskome jeziku pod naslovom Institutionum linguae Illyricae. Objavljena je u Rimu 1604. godine, a temelji se na narodnom govoru i književnim ostvarenjima čakavštine i štokavštine, čija je zajednička osnovica ikavska; dakle, uzima kao osnovu ono „što je kod većine naroda široko poznato“.

Kašić je tako napravio prvi veliki korak u standardizaciji hrvatskoga jezika, a taj su posao nastavili oni crkveni ljudi koji su u svojim područjima djelovanja od Jadrana do Drave širili i tiskali na tom temelju knjige namijenjene obrednim ili vjersko-poučnim ciljevima. Time su stvorili pretpostavku za kulturnu i jezičnu integraciju hrvatskih krajeva. Isto je tako Kašić, kao dobar poznavatelj trojezičnosti i tropismenosti hrvatskog naroda u to vrijeme bio vrlo plodan crkveni pisac, misionar, brinuo za duhovni život svoga naroda pišući i prevodeći obredna, crkvena, moralno-poučna pa i književna djela te opisao svoja putovanja balkanskim prostorima pod turskom vlašću. Konačno, prvi je preveo cjelovitu Bibliju na hrvatski (dubrovačka štokavska ijekavica – boravio je 13 godina u Dubrovniku ), no prijevod zbog spletki i kratkovidnosti nekih „našijenaca“ ostaje u rukopisu.  

Budući da je Hrvatska tada bila politički rascjepkana, a njezini dijelovi, kasnije i cijela Hrvatska u sastavu raznih država, pa je sam hrvatski jezik bio zatiran, hrvatska je historiografija dugo tumačila da je hrvatski književni jezik standardiziran tek tijekom ilirskoga preporoda u prvoj polovici 19. stoljeća. No, nalazi koje predstavlja Stjepan Krasić argumentirano to opovrgavaju. Pokazuju da su puno prije oslobađanja od tuđinske vlasti najizvrsniji predstavnici naroda razmišljali o jedinstvenom jeziku poznajući i doživljavajući jezičnu jedinstvenost hrvatskoga naroda na području tadašnjeg „Ilirika“. On je prikazan na karti iz 1663. za potrebe razrješenja jednog spora vezanog za (hrvatske) ustanove svetoga Jeronima, a potvrđuje što „Ilirika“ obuhvaća: Dalmaciju, Bosnu, Slavoniju i Hrvatsku – teritorije kojima su dodijeljena prava u ustanovama svetog Jeronima u Rimu.

Isplati se tragati za istinom, iako se ona teško probija čak i danas kada imamo suvremene tehnologije. Bilo da je to zbog nemara ili neprepoznavanja važnih vijesti u mnoštvu informacija, a najviše zbog nemara za vlastiti jezik i kulturnu baštinu. To potvrđuje činjenica da je Stjepan Krasić 2009. napisao knjigu “Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskoga jezika u XVII. stoljeću“ (Dubrovnik: Matica hrvatska — ogranak Dubrovnik), a da tek ove godine javnost saznaje o njegovim, za hrvatski jezični identitet –  senzacionalnim otkrićima.

Matija Grgat, prof.