Rob Riemen, Povratak Europe: njene suze, djela i snovi
Rob Riemen nizozemski je kulturalni filozof koji poput starih mudraca promišlja važna pitanja čovjeka i svijeta upozoravajući na moguće neželjene posljedice današnje znanstveno-tehnološke revolucije.
Osnovao je časopis simboličnog naziva Nexus (hrv. sveza, splet, spoj) te Institut Nexus, jednu od najuglednijih europskih organizacija za poticanje javnih intelektualnih rasprava o temama bitnim za pojedinca, društvo i čovječanstvo. U svim njegovim knjigama možemo pratiti glavnu misao vodilju: zaboravili smo ideale koji su se tijekom povijesti iskristalizirali kao svjetionici koji su pomagali doći do civilizacije kakva je nastala na europskom tlu. Temeljni je bio: plemstvo duha. Europa je prekinula vezu, spoj sa svojom humanističkom poviješću i filozofijom, sa svojom dušom, na čijim temeljima je izrasla i dala svijetu velike ideje i velebna znanstveno-tehnološka postignuća, koja bez te humanističke baštine prijete uništenjem čovječnosti i čovjekova opstanka.
U Hrvatskoj su prevedeni ovi njegovi naslovi: Plemstvo duha: zaboravljeni ideal, Vječiti povratak fašizma, Škola života i Povratak Europe: njene suze, djela i snovi.
U knjižici Povratak Europe: njene suze, djela i snovi u formi eseja na zanimljiv način zamišlja povratak kraljevne Europe s temeljnih vrijednostima koje su je učinile civilizacijom umjetnosti, znanosti i tehnologije, predvodnikom demokracije i ljudskih prava. Stilom koji ima elemente napete priče, bajke, putopisa, kroz zanimljiva izlaganja, kritička razmatranja, poticajne intelektualne rasprave otkriva njezine tragove u grčkoj mitologiji, slijedi ih u filozofiji, u Kristovom nauku o čovjeku i duši, pa sve do velikih pjesnika i književnika koji su te europske vrijednosti zaodjenuli ljepotom. Zapaža što ju je učinilo velikim i plodnim sabiralištem i rasadištem znanja, tehnologije, svijesti o ljudskim pravima. Skida prašinu s njezinih potamnjelih ideala zahvaljujući kojima je bila ono što je bila.
„Europa nije samo tradicija prenošenih osjećaja, ne, Europa je u prvom redu ta potraga za istinskom biti čovjeka. Što je bit ljudskog bića? Pa, ono što Sokrat ističe u gotovo svim svojim dijalozima: duša, besmrtna duša koja čovjeka čini čovjekom. Zahvaljujući duši čovjek je jedino stvorenje koje je svjesno svoje ranjivosti, svoje smrtnosti. […] u isti mah duši zahvaljujemo svoju veličinu, jer nam duša omogućuje znanje o apsolutu, vječnome, onom što nije prolazno: istini, dobroti, ljepoti, ljubavi, pravednosti. Ecce homo. Veličina čovjeka njegova je sposobnost da te duhovne vrijednosti, koje su vječne, usvoji u svojem vremenu. To je i težnja svakog velikog umjetnika: omogućiti nam da doživimo neprolazni svijet… Stoga je jezik pjesnika, jezik Muzā, jedan od najvažnijih darova što su nam dani. To je jezik u kojem Logos, značenje duhovnih vrijednosti, upoznajemo preko riječi.“ (str. 55)
Ove misli izgovara jedan od govornika na skupu intelektualaca koji raspravljaju o europskoj i svjetskoj budućnosti. Izriče ih iz filozofske perspektive koju je baštinio od svoga pokojnog profesora, češkog filozofa Jana Patočke, svjedoka uspona nacizma i komunizma, tijekom kojih je bio nepoželjan i progonjen jer je tražio istinu. Izgovara ih kao poantu na kraju susreta, nakon zanimljivih oprečnih pogleda na čovjeka i njegov duhovni svijet, na pitanje ljudske slobode, demokracije, odnosa znanosti i etike, vlasti tehnologije nad čovjekom. Uključio se u raspravu izazvan predavanjem i vizijom Amerikanca, znanstvenika indijskih korijena, poklonika i promotora znanosti i težnje za besmrtnošću o kakvoj sanjaju tehnološki divovi iz Silicijske doline. Za tu je elitu iznesena vizija budućnosti Radosna vijest, navještaj novog čovjeka i novog doba. Nudi zamjensku religiju u kojoj će čovjek postići blaženstvo i vječnost uz pomoć znanosti i tehnologije. Budućnost koju taj zaljubljenik u znanost slavodobitno najavljuje predstavlja AI-transhumanističku viziju spajanja ljudskog mozga sa strojevima te stvaranje novog čovjeka. Takav čovjek-stroj podsjeća na „sretne robove“ iz „Vrlog novog svijeta“, romana Aldousa Huxleya. I ovdje je kao i u Huxleyevoj antiutopiji iz 1932. odbačena svijest o duhu, duši zajedno s umjetnošću, religijom, filozofijom i moralom.
Riječi duša, kultura, filozofija, živjeti u istini danas su pred naletom laži, korisnosti, egoizma, ekonomskih interesa, površnih medija toliko zatrte da zaboravljamo istinsku veličinu ljudskoga roda, a ona je u plemenitom ljudskom duhu. On nas je izvukao iz animalnog i iz barbarstva u koje nas vraća njegov zaborav. Za oživljavanje toga duha potrebni su borbeni i hrabri jer je opasna kratkovidnost onih koji odbacuju filozofiju, umjetnost, religiju, moral – najizvrsnije plodove toga duha, u ime napretka i vjere u svemoćnost znanosti i tehnologije. Takvi, naime, nisu svjesni izglobljenog racionalizma koji je već doveo do mnogih zabluda i masovnih žrtava tijekom 20. stoljeća, o čemu svjedoči Potočka, koji je gledajući uspon fašizma i komunizma, vidio kako se animalnost, koja je također dio ljudske prirode, uzdigla u najopakijem obliku i najvećem barbarstvu usred do tada najrazvijenije civilizacije.
Ovo je knjiga koju bi trebao pročitati svaki intelektualac i onaj tko se priprema intelektualcem postati jer daje izvrsne uvide u našu ljudsku bit, donosi sintezu onog što je bilo i onoga što bi moglo biti ako se u život ne vrate zaboravljene duhovne vrijednosti.
Matija Grgat, prof.
