
Predavanje/svjedočanstvo vukovarskog branitelja Branka Grdića
- Datum 17.11.2026.
Povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, učenicima prvih razreda svoje bolno iskustvo rata ispričao je branitelj i invalid Domovinskog rata Branko Grdić.
Gospodine Branko recite nam par riječi o sebi. Mladenaštvo – pojam koji označava puno toga lijepoga, pojam koji vežemo uz snagu, plodnost i kovanje budućnosti kod vas je 1991. godine poprimio sive, olovne tonove. Kako je sve započelo?
Zovem se Branko Grdić, rođen sam i odrastao u Vukovaru. Umirovljeni sam dočasnik HV i invalid Domovinskog rata. Dobrovoljni sam darivatelj krvi. Bio sam pripadnik 204. Vukovarske brigade i 5. GBR (Sokolovi). Nakon umirovljenja posvetio sam se obitelji, otac sam i živim sa svoje tri kćeri Lorenom (23), Laurom (21) i Lucijom (18).
Volim šetnje i druženja s ljudima…
Moj život prije rata bio je sasvim bezbrižan, krasan, prepun slobode. Obožavao sam sportove. Nogomet sam igrao od svoje sedme godine, a prava strast mi je, zapravo, bila košarka. Beskrajne vožnje biciklom, trčanje, plivanje i naravno ljetno kampiranje s prijateljima na obalama čudesnog Dunava.
Sve je to prekinuo vihor rata 1991. godine. Te godine bio sam maturant, završavao srednju školu… Imao sam svoje planove za dalje. Plan mi je bio upisati ili Kineziološki fakultet ili studirati kemiju.
Pamtim 2. svibnja 1991., jer to je bio dan koji je sve promijenio. Nakon ubojstva 12 redarstvenika u Borovu selu, većina profesora i učenika srpske nacionalnosti prestali su dolaziti u školu. To je početak kraja bezbrižnosti. Usprkos svim poteškoćama, zamjenama i nadoknadama uspijevam završiti srednju školu s odličnim uspjehom i maturirati s odličnim.
Jednog jutra, krenuo sam u Osijek kako bi se prijavio za upis na Kemijski fakultet, no nisam tamo, tog jutra, stigao. Već u Trpinji autobus je zaustavljen; postavljene su barikade i po prvi put u životu vidim naoružane ljude koji sebe nazivaju četnicima. Ne dopuštaju autobusu da krene prema Osijeku te nas vraćaju natrag u Vukovar.
+++
Nakon neuspješnog odlaska u Osijek i nemogućnosti studiranja priključio sam se ZNG-u. Moj prvi položaj pod zapovjedništvom Borisa Jantola (oca vaše psihologinje Lidije Jantol koji je ubijen na Ovčari) bio je u centru Vukovara, desno od ušća rijeke Vuke u Dunav. Nakon nekog vremena bivam premješten na drugi položaj, punkt u predgrađu Vukovara, Borovu naselju. Moj zapovjednik Tomislav Josić poučio me mnogim stvarima o oružju, ratovanju, usadio mi je osjećaj za preživljavanje i njegovi savjeti nekoliko puta su mi spasili život.
- Rat nema nasmiješeno lice već donosi bol, patnju i smrt. Kako ste se nosili sa tim strašnim licem rata?
Rat je! Priča se da ljudi ginu, bivaju pogođeni, ranjeni… I kad to, samo, čujete nemate pravi uvid što to, zapravo, točno znači i kako to izgleda, ali kada se to prvi put dogodi pred vašim očima, uh… Doživio sam to desetak puta…
Moj otac poginuo je ispred mene, njega kao mene nije uspio zaštiti zid od gelera i granate. Takve situacije su bolne… Ja sam od toga otupio, postao sam nerazborito hrabar ili rezigniran ni sam ne znam, nisam mogao razborito ni trezveno razmišljati. Srljate, pogubljeni ste, ne pazite se…
Nekako, u isto vrijeme, četnici zarobljavaju i odvode mog ujaka Pericu u nepoznato. Identificiran je prije petnaestak godina – mučen i ubijen.
Moj bratić Siniša – mučen i ubijen na Ovčari.
Moj bratić Boris, tri puta lakše ranjavan, zarobljen, mučen i ubijen na Ovčari.
Kako se nositi s time? Kako preživjeti? Kako ići dalje?
- Bili ste ranjeni, zatočeni, odvedeni u logor, gladni…
Na dan pada obrane Vukovara, ranjen sam u lijevu potkoljenicu. Uhićuju me i odvode u logor. Prvo me smještaju u logor u Dalju, zatim me prebacuju u vojno-istražni zatvor u Novom Sadu i naposljetku me odvode u zarobljeništvo u zloglasni logor u Srijemskoj Mitrovici.
Volio bih kad bih mogao ono što sam doživio u logoru zaboraviti, izbrisati… Poniženja, torture, batinanje i glad. Poniženja, torture i glad pretvore čovjeka u avet, u spodobu koja više ne liči na sebe.
U puno situacija zazivao sam dragoga Boga, opraštao sam se sa životom i govorio u sebi: „Bože, ovo je vjerojatno moj kraj“. No, uvijek u toj tami pojavila bi se neka točkica svjetla dovoljna za nadu i spas. Bog je očito imao neki drugi plan za mene, neki drugi put.
Na žalost mnogi su izgubili živote.
U rujnu 1991. godine imao sam 68 kilograma, a 22. svibnja 1992. po izlasku iz zatočeništva imao sam 47. kilograma. Cijelo vrijeme sam bio gladan. To je bilo strašno. Znali bismo leći gladni i piti vode kako bismo prevarili želudac i kako je jedan dečko koji je bio sa mnom u logoru govorio: „Možemo se sada pretvarati da smo siti, da nam je želudac pun“. No, tada bi se po noći budili i morali smo odlaziti u improvizirane zahode, a to je najčešće značilo dobiti batine ako bi nas stražarili otkrili. Mogli smo birati zaspati sa trbuhom punim vode i misliti kako smo siti i kasnije u noći dobiti batine ili leći gladni i stisnuti se u fetus položaj i trpjeti.
Sjećam se kad smo bili u logoru u Srijemskoj Mitrovici, kad bi netko dobio neki paket, jer su supruge zarobljenika ponekad uspjele nešto poslati i onaj sadržaj iz paketa koji stražari nisu oduzeli mi bismo među sobom podijelili. Bili su to teški trenuci jer ono malo što smo dijelili, pokoji keks, jednostavno nije bilo moguće razdijeliti svima. Sjećam se kako sam dobio jednu konzervu ribica i dva dana sam skupljao kruh kako bih je mogao podijeliti po noći sa jednim zarobljenikom. To je bila gozba, ali gozba za koju sam morao otkidati komadiće kruha koje smo dobili na sljedovanju. Najgore od svega je bilo to što često puta na sljedovanju nije bilo dovoljno obroka za sve i ljudi bi ostajali gladni.
Glad me obilježila i dan danas mi se čini da se bojim gladi, da se bojim mogućnosti da to ponovno proživim.
- Oslobođenje, oporavak i prilagodba na život izvan logora vrlo brzo se pretvorila u borbu sa sjećanjima i borbu za oprost. Recite nam nešto o tome.
Razmijenjen sam 22. svibnja 1992. godine, nakon nešto više od šest mjeseci zatočeništva. Oporavak je išao polako… U kolovozu 1991. počinjem ponovno igrati nogomet za nogometni klub Vukovar 1991., upisao sam Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu.
Odlučio sam se za dobro, naučio sam se radovati sitnicama, šetnjama, promatranju ljudi, veselio sam se hrani jer je iskustvo gladi bilo strašno.
No ubrzo sam morao prestati igrati nogomet, noga u koju sam ranjen jednostavno nije mogla izdržavati te napore, pojavljivali su se bolovi, grčevi… Studij mi isto nije išao kako sam želio… Česte glavobolje, gubitak koncentracije i mržnja koju sam osjećao zagorčavali su mi i otežavali život. No, uspio sam posložiti stvari. Uspijevao sam misliti kako kod nas u Hrvatskoj ima i loših ljudi, tako i kod Srba mora biti dobrih ljudi. Takvo razmišljanje mi je pomagalo da se oslobodim generalizacije i mržnje koju sam osjećao. Uspio sam oprostiti.
Mladi danas polako gube interes i svijest o onome što se događalo u Vukovaru pa i općenito Domovinskom ratu. Moje je mišljenje da im trebamo o tome govoriti i prenijeti istinu o Vukovaru. Za kraj mladima želim reći: „Čuvajte svoje, poštujte tuđe, ali NIKADA nemojte živjeti u mržnji“.
Možda će vam se također svidjeti
Glazbeni predah











