Zagrebulje – Kada je i kako i Zagreb usvojio modu ispijanja kave

Dragi Auguste,

čitam kako je svim dotepencima u Zagreb najfascinantnije koliko se dugo kod nas ispijaju kave. To je postao pojam za procjenu kvalitete života, opuštenosti, mediteranskoga (da ne kažemo balkanskoga) đira za kojim čeznu marljivi zapadnjaci i još marljiviji dalekoistočnjaci pred tzv. burnoutom. Kaj ti kažeš na to? Kad si se iscrpljivao pomažući stradalima nakon velikog zagrebačkog potresa 1880., nisi ni znao da postoji ta dijagnoza. Propustio si mnoge povijesne neprilike koje nas dijele, ali kako se povijest ponavlja, mnogo toga možeš pretpostaviti. Najvažnije je od svega da je naša Hrvatska danas suverena i samostalna, neovisna i slobodna, formalno i pravno, ali slutiš da i mi imamo svoje nadređene u zajedničkoj naddržavi, samo što se ta zajednica ne zove Austro-Ugarska nego Europska unija za čijim je članstvom Hrvatska dugo čeznula nadajući se njezinu majčinsku zagrljaju, a ne maćehinskoj ravnodušnosti prema 28. posvojčetu. A bome još uvijek imamo i svoje Osmanlije te mnoge druge čudne svate koji po ovih naših stranah hodaju k’o sjena, tako da se, kako vidiš, nije puno toga promijenilo.

Kada je i kako i Zagreb usvojio modu ispijanja kave

Auguste, sam si svjedokom da je novotarija ispijanja kava uzela maha već u tvoje vrijeme. Zato o zagrebačkim kavanama i pišeš:

…Mnogi puši i pije kavu te šuti i mudruje sam za se kao Turčin; drugi opet razpravljaju o najnovijim dogadjajih u politici ili rešetaju gradsku kroniku. Mnogi opet ne mareći za te debate sjednu do kristalnih prozorah i motre sve što se vani na Jelačićevu trgu sbiva, pazeći svojimi binokli na krasnu čeljad, koja vas dan tuda prolazi.“

August Šenoa, Zagrebačke crtice, Narodne novine (Zagreb), br. 17, 22.1.1880., 3.

Legendarna Palainovka

Auguste, dopusti da čitatelje samo kratko podsjetim kako je to bilo kad si ti bio klinac pa se igrao nasred Vlaške ili na Ribnjaku, u sjeni stare katedrale, one stradale u potresu tvoga vremena, nakon koje je gospon Bollè, kojega si povremeno susretao u zagrebačkom kulturnom i javnom životu, projektirao onu novu ljepoticu čijem smo stradavanju svjedočili kobne 2020. Sjećaš ga se? Onaj marljivi Švabo s francuskim prezimenom kojega su Strossmayer i Kršnjavi dopeljali u Zagreb u koji se zaljubio i dao mu cijeloga sebe. Poput tebe.

Dakle… August Šenoa, najzagrebačkiji od svih zagrebačkih sinova (čiji se otac pisao Schönoa, ali je mladi domoljub August tu verziju svoga prezimena rano kroatizirao), bio je dečec kad se u Zagrebu otvorila prva kavana, popularna Palainovka.

Matija Pallain bio je upravitelj pošte koji je živio na današnjem Ilirskom trgu. Strastveno se zalagao za uređenje šetališta na sjevernoj strani Gornjega grada, pa je tako uređena tzv. Sjeverna promenada uz koju je gospon Pallain uredio kavanu i slastičarnicu, a nabavio je i stol za biljar. Na terasi njegove Pallain-Halle svirala je glazba, a prodavala se i slastičarska novotarija koja je osvojila nepca Zagrepčana – sladoled.

Ondje su se još od vremena preporoda sastajali ljudi iz zagrebačkog društvenog i kulturnog života. Smještena odmah ispod Popova tornja, Palainovka je vrvila životom Gornjega grada. I sam je August ziher ovdje provodio vrijeme pišući svoje kazališne kritike, vijećničke izvještaje ili feljtone. Kakvu li je kavicu pio? Kako se spravljala? Je li je, kao sin sladopeka, rado sladio, dodavao mlijeko i vrhnje? Sigurno je tek da je stizala iz Trsta koji je bio europsko središte za uvoz kolonijalne robe iz Južne Amerike jer gospon Franck tada još nije bio otvorio svoju slavnu zagrebačku tvornicu kave od – cikorije.

Zagrebačke kavane bile su kao dnevni boravak grada. Ondje se čitao Agramer Zeitung, ali i novine na hrvatskome jeziku koji se sve slobodnije i hrabrije selio i u kavane. Šenoa je objavljivao u Pozoru prije nego je pokrenuo slavni Vienac (koji i danas stiže na adresu naše gimnazije, samo s drugačije pisanim refleksom jata). Izvori navode i Narodnu kavanu u zgradi Prve hrvatske štedionice, ali i kavanu New York u palači Živković na Jelačićevu trgu. Poznato je da je August u kavani K sjenici, na početku današnje Praške, razgovarao o jeziku s Bogoslavom Šulekom, još jednim “strancem” koji je Hrvatsku volio kao svoju domovinu i bez kojega ne bismo znali što je kisik, a što vodik jer upravo je on dao niz (usvojenih) prijedloga (novokovanica) za mnoge tuđice (poglavito germanizme) ili internacionalizme, pa tako bez njega ne bismo letjeli zrakoplovom, slali brzojave, tražili Hrvatsku i Slovačku na zemljovidu ili slušali glazbu.

Promatrajući zagrebački život iza stakla jedne takve kavane, Šenoi je sasvim sigurno palo na pamet pisati Zagrebulje, spoj književnosti, novinarstva i kronike voljenoga grada… A onda bi krenuo dalje za poslom jer je kao dramaturg i umjetnički ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta, a i kao gradski zastupnik te otac obitelji, imao pune ruke posla… Zemaljsko kazalište bilo je na Markovu trgu, na mjestu današnje Gradske vijećnice, do kojega bi gospoda na predstavu došetala ili stigla kočijom, sve dok se zalaganjem Ise Kršnjavog (koji se šmajhlal Khuenu) nije izgradila nova, prelijepa zgrada Hrvatskog narodnog kazališta, iako su se svi čudom čudili zakaj ju delaju usred kuruze, na sajmišnome trgu, daleko od centra gradskog života… Ali ti si tada već bio u “diki nebeskoj” pa si novu vizuru svoga grada gledao iz anđeoske perspektive diveći se urbanističkim rješenjima Lenucija, Fellnera, Helmera ili Bollèa.

U vrijeme kad si ti, Auguste, povremeno svraćao u Palainovku (kratko i nabrzinu jer doma su te čekali Slava i djeca), u Jurjevsku je iz Tovarnika s roditeljima doselio još jedan zagrebački i hrvatski sin koji je tebe zvao “August Veliki”… Bio je to jedan, jedini i jednstveni Antun Gustav Matoš.

Svoje kavanske dane (i večeri) taj je Matoš često provodio u jednoj drugoj kavani koja je otvorena dvadesetak godina nakon tvoje smrti, Auguste, ali Zagreb je i danas pamti s nostalgijom. To je neprežaljena kavana Corso, nezaobilazno mjesto na zagrebačkoj Ilici, urbanom prostoru šetnje, susretanja i pokazivanja… Dok Palainovka postoji dan-danas, kavana Corso dugo je bila zaboravljena i zapuštena, ali…

Kultna kavana Corso

Starije generacije Zagrepčana nedavno je razveselila vijest da će kultna zagrebačka kavana Corso, otvorena davne 1906. na uglu Ilice i Gundulićeve, krenuti u obnovu 2026. Međutim, iz Grada koji je to svečano najavljivao uskoro je stigao hladan tuš. Premda je sama zgrada pri kraju obnove, tek sada Grad najavljuje konzultacije s konzervatorima i raspisivanje natječaja za najam prostora (?!). Zašto to nije učinjeno dok se zgrada obnavljala, pa da njezino novo ruho prati i dugo najavljivano i još više priželjkivano otvorenje kavane Corso, logičnome čovjeku nije jasno, kao što mu nije jasno ni štošta drugo u gradu koji je odavno izgubio svoj agramerski štih i postao provincija iz koje trešte orijentalne cajke ili je poligon za aktiviste koji ne znaju ni jedan purgerizam, a bidermajer bi zamijenili Šavrićevim regalom jer briju na tu povijesnu dionicu. Oprostite, Auguste i Antune, slutim da me blijedo gledate dok lamentiram nad onim što je Zagreb danas.

Gospodsko mjesto za učenje hrvatskog

Kada je otvorena, kavana Corso bila je okupljalište građanstva više srednje klase, austrijskih časnika i činovnika. Bila je uređena u secesijskom stilu, s raskošnim lusterima, zrcalima, satovima, stolićima s mramornom pločom i thonet-stolcima te ložama s naslonjačima. Imala je lijepu galeriju s kovanom ogradom i prva vrata na okretanje u gradu.

Uz kavu, tu su Zagrepčani imali priliku listati domaće i strane novine, a vlasnik kavane, g. Bernard Kastl, angažirao je tri profesora hrvatskoga jezika koji su nedjeljom dolazili da bi besplatno ondje poučavali hrvatskome jeziku sve zainteresirane (!) To vam je sigurno drago čuti, zar ne, Gustek i Gustl? GG? Dame nisu bile česte gošće u kavanama, smatralo se da one nemaju što tamo tražiti, no to se uvjerenje s vremenom promijenilo. Što vas dvojica mislite o ženama u kavanama? To je u redu, kaj ne, pa nismo na Orijentu!

Za boeme i intelektualce

U kavani Corso sastajali su se zagrebački boemi, glumci, intelektualci, kulturnjaci, obrtnici, industrijalci… dakle i veliki Matoš, dakako. Suvremenici su zabilježili da je Matoš u Corsu sjedio satima i da je tamo “uništio nekoliko plantaža kave i popio nekoliko podruma vina”. I drugi intelektualci tamo su provodili cijele dane. Piće se nije žurilo platiti ni maknuti, a konobari su imali strpljenja za pjesnike koji su ondje pisali i vodili žučne polemike. Oko njih su se redovito okupljali takozvani kibicari (promatrači). To su uglavnom bili studenti, mlađi novinari ili obožavatelji koji bi satima stajali ili sjedili u blizini, u potpunoj tišini, kako bi pažljivo slušali diskusije i dosjetke velikih umova. Ako bi netko od starijih pisaca mladom studentu dopustio da sjedne za njegov stol, to se smatralo najvećim mogućim komplimentom i ulaznicom u kulturni život Zagreba. Vjerojatno je tako onaj student slušao Marinkovićeva Maestra. Doduše, oni bi vjerojatno sjedili u Kazališnoj kavani, popularnom Kavkazu slavnih bečkih arhitekata Fellnera i Helmera.

Matoševi fanovi

Tin Ujević, Nikola Polić, Ljubo Wiesner i Fran Galović bili su tek neki od studenata koji su satima pozorno sjedili uz Matoša i upijali njegovo profesionalno i životno iskustvo. S vremenom su se i oni našli u kazalu povijesti hrvatske književnosti te su tako napokon „dobili stol“ uz Matošev.

I mnogi kasniji pisci bili su ondje stalni gosti. Krleža i Cesarec tamo su provodili sate u žustrim i glasnim političkim debatama. Svjedoci su bilježili kako su njihovi stolovi postajali prave male “govornice”. Rasprave o marksizmu, avangardnoj umjetnosti i sudbini Europe bile su toliko intenzivne da bi cijeli taj dio kavane utihnuo kako bi pratio verbalne dvoboje onodobnih ljevičara. Da ih je slušao, Matoš bi se sigurno priklonio Radićevu upozorenju da ne srljamo kao guske u maglu, a ti bi vjerojatno gospodski izišao na svježi ilički zrak, Auguste. Zna se da si imao puno strpljenja za ljude, ali za te si balavce ti ipak gospon u zrelijim godinama, pravi boomer.

Od secesije do socrealizma

Sve zagrebačke kavane bile su uređene vrlo luksuzno. Nastajale su kao kopija bečkih i peštanskih, kojima su pak uzor bile one pariške koje su upravo bliještale svom silom kristala, ogledala i ukrasa. Naši su se kavanari natjecali tko će te uzore vjernije slijediti pa sve ono što je bilo obilježje kavana Beča i Pešte zrcalilo se i na provinciju Carstva.

Godine 1933. kavana Corso preuređena je prema projektu arhitekata  Stjepana Gomboša i Mladena Kauzlarića. Sav secesijski interijer u potpunosti je uklonjen, prostor je očišćen i sveden na čiste plohe i linije. Kavana je ostala jednaka u veličini, nisu rađene značajnije promjene u tlocrtu, osim pomicanja ulaza južnije, tako da se nalazio u Gundulićevoj ulici. Ipak, ogoljena unutrašnjost i minimalna dekoracija pridonijele su dojmu većeg, ali i praznijeg prostora.

Zapravo je Corso svako malo preuređenjima pratio duh vremena, ali je ono radikalno Richterovo ipak bilo previše šokantno za zagrebačke tradicionaliste, u koje biste sigurno spadali i vas dvojica, zajedno sa Zvonimirom Milčecom, kroničarom Zagreba i književnikom naših dana, koji je imao malu kavanu u Jurišićevoj, preslatko mjesto imena K&K (kava i knjiga).

Taj je Richter od prekrasne kavane bečkoga štiha napravio socijalistički „ugostiteljski objekt“. Snizio je visoki strop kavane, dio pretvorio u tzv. snack bar s visokim barskim stolicama ili za stajanje uz prozor, tipično za „majmunjake“ iz sedamdesetih, od galerije je imao ideju napraviti noćni klub, postavio separee ili, posprdno, kupee, sve je obložio drvenim lajsnama, takozvanom lamperijom, kristalne je lustere zamijenio mutnim narančastim kuglama kao u Centralnom komitetu, a stupove je obukao u ogledala. No, kako kažu, „estetika sedamdesetih, desetljeća koje je zaboravilo ukus, zaista nije bila po ukusu većine.”

Kraj jedne povijesti

Kavana Corso tako je nekako klapala i 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća, dok se nije posve zatvorila zbog imovinsko-pravnih odnosa, odnosno povrata nacionalizirane imovine. Prostor je godinama bio zaboravljen, zapušten i oblijepljen izblijedjelim plakatima.

Zagreb kakav je nekad bil

Palainovka nije bila prva zagrebačka kavana. Zagreb ima dugu i bogatu tradiciju kavana i slastičarnica. Prvu je otvorio trgovac Leopold Dun davne 1748. godine. Osim kave, gosti su tu mogli popiti čaj ili čokoladu. Glavne zagrebačke kavane bile su smještene na Harmici – središnjem zagrebačkom trgu koji se tako zvao do 1848., kada je nazvan po banu koji i danas sabljom upozorava da s Hrvatima nema šale. Na uglu Praške ulice i Jelačić placa radila je najposjećenija Narodna kavana. Titula najotmjenije i najljepše zagrebačke kavane dugo je pripadala upravo kavani Corso, a tijekom 19. stoljeća pečat zagrebačkom kavanskom životu davale su Kazališna kavana, Kavana Paris (Medulić), Bauer, Splendid (Lenuci), Palace, Central, Zagreb i Mala kavana.

Današnja zagrebačka Gradska kavana otvorena je 1930. godine. Uređena je u stilu art decoa koji se pojavio u Parizu pet godina prije njena otvorenja i bila je jedna od najljepših i najluksuznijih u gradu. Na društvenim mrežama (Auguste, potrajalo bi da ti sad objašnjavam što je to), onima za najstarije pa i najnostalgičnije koji pamte “Zagreb kakav je nekad bil”, osvanuli su neki komentari na tu temu…

Mia Debrecin: Da mi nismo mogli sačuvati nijednu originalnu staru kavanu, od Corsa do Gradskog podruma, sramota je nad sramotama.

Gjurgjica Mimica Bezjak: To ni meni nije jasno. Zašto su nestale stare zagrebačke kavane? Zašto se ne obnovi barem jedna, u starom sjaju?

Mia Debrecin: Corso je sad zadnji ostao za uređenje, ali pitanje je što će i od njega biti.

Gjurgjica Mimica Bezjak: Ni Kavkaz ni Gradska kavana nisu obnovljeni već preuređeni neprihvatljivo i neumjesno. Uopće ne odišu duhom starog Zagreba, kao što su npr. ostale bečke kavane.

Mia Debrecin: Zato jer na to nitko nije pazio u gradskim odjelima koji su zaduženi za to.

Neda Janovski: Kad te kavane nešto znače samo nama koji smo uz njih odrasli. Kao i sve i ovom gradu.

Marija Brolih: Gradska kavana trebala je opstati kao pojam Zagreba, baš kao i čuveni Gradski podrum, Corso ili kavana Medulić. To je napravio netko tko nema pojma o Zagrebu kakav je nekad bio.

Izvor: https://www.facebook.com/groups/zakajvolimzagreb/posts/10161789234319419/

Jeste li znali?

Za otvaranje i posjedovanje ugostiteljskog mjesta u Zagrebu potencijalni vlasnik morao je ispuniti detaljne zahtjeve gradskih vlasti. Tako je 1887. potpisom bana Khuen-Héderváryja na snagu stupio Štatut za obrte baveće se držanjem svratištah, gostionah, pivanah, krčmah, rakijašnicah, kavanah i kavotočijah. Prema Statutu u gradu nije smjelo biti više od 15 kavana i 150 krčmi. Naziv kavane i ime vlasnika također su morali biti jasno napisani, a uglavnom su takvi podatci stajali ispred ulaza. Kavane su se morale prostirati na najmanje 60 kvadratnih metara dok je strop trebao biti visok najmanje četiri metra. Op. Eto, to je tak kad se o svemu pedantno vodi računa. Danas svaki pajzl može biti krčma.

                                                  Ivana Babić, prof.