Dan učitelja obilježili smo izletom na Brijune

Brijunska deklaracija: učiteljska relaksacija

U subotu 17. listopada 2026., povodom Dana učitelja, mala se city breaka željna grupa zaposlenika XI. gimnazije zaputila na Brijune. Svi spremni platiti kaznu u visini dnevne karte Zagrebparkinga (8 eura), napustili smo parkiralište Gradskog poglavarstva i, komotno raspoređeni u busu čija su zadnja dva slova registracije bila LH (to uvijek treba zapamtiti da na odmorištu ne uđete u krivi bus), krenuli prema najjužnijem dijelu prekrasne Istre. DHMZ nas je nepotrebno zbunio najavom oblačnoga dana jer sunce je brzo granulo, a do Fažane i dobro zagrijalo pa smo po dva sloja odjeće (od četiri) ostavili u busu. Uspješno smo zakasnili na brod za Brijune, čemu je kumovao ravnatelj jer nije ubrzao korak, i koji je dodatne informacije ili prečuo ili odbacio kao višak: da tek trebamo podići karte, da brod ima svoj vozni red, da taj plovidbeni red nije ljetni, te da nas Brijuni neće čekati kao mnoge uzvanike koji su ga u recentnoj povijesti pohodili – kraljeve, careve, političare, diktatore, glumce… – koje je u svoje brijunske rezidencije pozivao jedan od njih.

Nakon kavice ili šetnje lungo mare ukrcali smo se u drugi broj s kartama za onaj treći (?), zbog čega su nas, uz zvuk lasera iz Star warsa, nemoćno ispratili članovi male lučke kapetanije. Iza nas su ostali dječji jedriličari u Laserima i Optimistima, a nakon desetak minuta vožnje i mi smo kročili u brijunski zemaljski raj. Vile i rezidencije iz vremena druga Tita prilično su oronule, ali nije teško zamisliti kako se ovdje nekad uživalo. Tu su na ljetovanja i zimovanja dolazili mnogi monarsi sa svojom svitom, čitave delegacije vođa nesvrstanih, holivudski glumci i ostali akteri javnog života koji su znali biti bonvivani. Tito je ovuda u svome cadillacu vozao kraljicu Elizabetu, pušio cigare s Churchillom ili Castrom, pio votku s Hruščovom, Brežnjevom i Causescuom, a viski s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom, izmjenjivao primjere dobre prakse sa Ho Ši Minom, igrao šah sa šahom Rezom Pahlavijem, razgovarao o modnim trendovima sa Hailem Selasijem, s delegacijama iz Afrike i Azije izmjenjivao darove zbog kojih bi današnji aktivisti za prava životinja dobili slom živaca, išao u lov s Nehruom, Naserom ili Sukarnom, skupljao egzotične životinjske vrste i kasnije ih davao preparirati kao trofeje od kojih je mnoge osobno riješio, a koji su danas izloženi u muzeju čija se zbirka može nositi s bečkim Naturhistorichesom.

Dok smo čekali vlak, prošetali smo divnom prirodom, vidjeli dvije tisuće godina staru maslinu, drvored pinija pod kojima je Doris Dragović snimala spot za Eurosong, a i sami smo zapjevali Željo moja (neostvariva). Nakon meksičkih kaktusa i prekrasnih popasenih proplanaka garniranih brabonjcima koji suvremenog čovjeka, sitog Tik Toka, vesele kao biseri, došetali smo do antičkih ostataka – termi, Venerinog hrama i rimske vile, a onda samo okrznuli divan Mediteranski vrt jer smo žurili na vlakić, friško poučeni lekcijom o posljedicama kašnjenja. S nama su se ukrcali branitelji iz Sesveta dok nam je izvrsni vodič Žilbert (Gilbert?), čije su ime mnogi čuli kao Žil Vern (Jules Verne), tumačio pokraj čega prolazimo – zanimljive biljne vrste, golf teren s 18 rupa koji je osnovao neki austrijski industrijalac 1922. godine, a koje je u svoje vrijeme bilo poznato kao jedno od najvećih golf-igrališta u Europi. Svi smo željno iščekivali zebre u najavi ili bilo kakav dokaz o krdima s razglednica, ali tih je primjeraka toliko malo da smo samo mogli zamišljati danas opustošeni safari park. Prošli smo pokraj jedne nojice koja je izgledala kao umorna domaćica u robi „za po doma“, a onda nas je rastužila informacija da ju je noj ostavio zbog mlađe, Viktorije. Taj smo novi par uskoro ugledali – Vikica ne izgleda niš bolje, možda ima samo malo bolje noge. Uglavnom, u tome trojcu prva je nojica višak, ali budući da odavde ne može samo tako skupiti kofere i otići, živi u šah-matu do kad ide.

Osim istarskoga magarca i pokojeg muflona, u daljini su se mogle vidjeti dvije zebre, ali samo ako si imao dobar durbin ili objektiv, kao fotić našeg ravnatelja koji je sve revno bilježio. Tako je (valjda) ulovio siroticu Lanku, udovicu slona Sonija koji je u nastambi (skromne veličine s obzirom na mogućnosti) napustio svijet 2010. u večernjim satima, u svojoj tek 42. godini, navodno od infarkta. Nadživio je premijerku Indije Indiru Gandhi, koja ga je darovala Titu, punih četvrt stoljeća. Lanka, rođena 1972., od tada je sama, izgleda dosta indisponirano i ne srami se čak ni intimne potrebe obaviti pred posjetiteljima. Valjda joj je dosta svega i briga je za poznati slonovski dignitet… Nakon male stanke, fotke na foto-punktu i sladoleda za 4 eura, nastavili smo put pokraj ostataka ranokršćanskih crkvica iz 5./6. stoljeća – svetog Petra i svete Marije, s pripadajućim kršćanskim grobljem i kasnijim benediktinskim samostanom, a onda došli do luke i renesansnih crkava svetog Germana, Roka i Ante… I tu nam se vodič pokazao kao vrlo stručan i zanimljiv, tumačio nam je zašto se na renesansnoj crkvi nalazi bizantinski mozaik iz 1910., nastao za vrijeme neke obnove, koji zbunjuje posjetitelje te ljepotice nastale na temeljima iz 1. stoljeća. Unutra su bile replike freski iz Beramske crkve sv. Marije na Škrilinah, koje su otkrivene u 20. stoljeću ispod mnogih naslaga boja, a na kojima su mnogi zanimljivi prizori iz Biblije i poznati Ples mrtvaca vjerojatno Vincenta iz Kastva.

Kako smo zakasnili na brod, tako smo morali skratiti vrijeme na Brijunima jer nas je u 17 sati u Puli čekao kasni ručak pa smo još nabrzinu potražili Kokija, žutokukmastog kakadua rođenog u Australiji 1956., danas 70-godišnjaka kojemu nije do života, ali nekada kicoša koji se, poput gazde, najviše pravio važan u društvu lijepih žena poput Sophije Loren. Oni koji su ga vidjeli rekli su da je bezvoljan kao njihovi đaci. Obletjeli smo i Titov muzej s prepariranim lavovima, leopardima, gepardima, pumama, žirafama, majmunima itd. I, dakako, sirotim antilopama/impalama koje nadrljaju kako god okreneš. Na gornjem je katu muzeja stalna izložba fotografija iz vremena Hladnog rata, kada su Brijuni bili resort jugo-diplomacije, ali i druge glumačke i ine elite koja s politikom nije imala nikakve veze, osim što je predstavljala glamurozan svijet kojemu teže svi autokrati koji grade vlastiti kult ličnosti kako bi stvorili sliku globalno važnog vođe. Gostoprimstvo plaća narod; neki radosno i svojevoljno, drugi pod prilsilom.

U Puli smo imali tzv. linner (lunch + dinner) iliti lupper = (lunch + supper). Vozač je zabrljao pa ga je policija otpratila iz ulice u koju nije smio ući, dok smo mi potražili restoran u kojemu nas je spremno čekao riblji/mesni menu. Kad su posljednji pljukanci preliveni umakom od boškarina zapečaćeni tiramisuom, kroz Slavoluk Sergijevaca prošetali smo do Arene s najboljim mogućim vodičem: osim što je rođeni Puljanin ili Puležan, kolega Cader još je i klasični filolog! Može li bolje? Rođen u kolijevci antičke baštine na tlu Hrvatske, naš nas je supervodič proveo Ulicom Sergijevaca do Foruma i Augustova hrama, objasnio nam kasnije interpolacije i spolijacije (a može i spoilacije), pokazao u kojemu se parkiću cugalo, zašto Arena nema status UNESCO-ve svjetske baštine, gdje su Dvojna vrata i gdje nam je najbolje parkirati. Kratko smo se snebivali razočarani tumačenjem da Arena “ne zadovoljava kriterij iznimne univerzalne vrijednosti u svjetskim razmjerima“ koje su ponudili iz UNESCO-a, a onda zaključili da ne znamo lobirati, da ne čuvamo svoje nacionalno blago i ne štitimo svoje nacionalne interese, a na koncu i da nam je svejedno. Kad je kolega Cader rekao da ni gladijatori koji povremeno nastupaju u Areni više nisu naši nego uvezeni iz Mađarske (?!), odmahnuli smo rukom. Svoj bus i pokunjenog vozača Bucu našli smo u sjeni osvijetljenih dizalica Uljanika, udobrovoljili ga tiramisuom koji nam je ostao, a onda napustili Kaštel pod kojim nas idući put čeka neotkriveni Zerostrasse i još mnogo pulskih must see znamenitosti, nakon kojih ne smijemo propustiti kupanac i šetnju bajkovitom Verudelom. Na izlazu dva rotora obilježenog crvenim makovima, izišli smo van i uronili u noć… Prošli smo isti put, trenirali strpljenje u koloni zbog izgradnje punog profila autoceste A8 na dionici između tunela Učka i Matulja, gledali kako poput planktona u moru svijetli krasna Rijeka, a onda počeli vapiti za prvim stajalištem Kupjak, dehidrirani do iznemoglosti nakon pikantnog boškarina. U busu se gutljaj vode plaćao zlatom, umalo je došlo do okršaja zbog jedne nestale bočice Jane, neki su već imali fatamorganu, a drugi ispucalim usnama skorenoga jezika molili da stanemo. Poharali smo benzinsku kao tzv. studenti prosvjednici pariške butike, nalili se kao žapci, a onda polako prestali bulazniti. Ravnatelj nam je kao vrtićkoj djeci kupio Kinder duplo, a onda smo pohrlili u zagrljaj kući, brišući iz galerije višak fotki koje smo rafalno okidali dok smo bili u burst modu, zaneseni ljepotom Brijuna. Ostavljeni na polazištu, raštrkali smo se na sve strane, sretni što je sutra nedjelja i što pred sobom imamo dan odmora i pripreme prije novog gladijatorskog ulaza u svakodnevnu školsku arenu.

Ivana Babić